Jučer se u Živinicama obilježila veoma značajna, trideseta obljetnica od osnutka postrojbe Hrvatskog vijeća obrane „Živinički sokolovi“. To je bila prva organizirana postrojba koja se stavila na raspolaganje u obranu svog doma i domovine Bosne i Hercegovine. Imali su veoma dobro obučenu postrojbu koja je bila spremna staviti se na raspolaganje u obrani BiH od agresije koja joj se spremala.
Razgovarali smo sa pripadnicima ove postrojbe koji su se za Hrvatski glasnik prisjetili svog puta obrane, a prema kojoj ih je vodio neopisiv entuzijazam.
„Da nije bilo entuzijazma i konspiracije teško da bismo mogli bilo što učinili. Prije svega poučeni svime onime što se dešava u Republici Hrvatskoj znali smo da će se rat preliti i u BiH. Bilo je samo pitanje vremena. Svjesni toga, zahvaljujući prije svega onima koji su nas podržavali tada, uspjeli smo spremni dočekati obranu svog doma i domovine“, kaže nam Ivo Andrić Lužanski, utemeljitelj Živničkih sokolova.
Uz Lužanskog, među prvima u stvaranju ove vojne postrojbe bio je i Zdenko Mišić.
„Mene je u postrojbu angažirao Lužanski. Vodio nas je veliki patriotizam i ljubav prema domovini, narodu i našoj općini. Taj elan i energija su nas nosili cijelo vrijeme kroz rat“, kaže Zdenko Mišić.
Na čelu Udruge dragovoljaca i veterana „Živinički sokolovi“ danas je Drago Jakić. Kaže nam, kao dobro opremljena vojska uživali su tada veliko povjerenje ljudi.
„S obzirom da smo kao postrojba bili dobro obučeni i opremljeni, odlazili smo gdje je bilo najteže. Posavska ratišta su nam bila najteža, koliko su bila teška pokazuje primjer da 90 posto naših poginulih i ranjenih je upravo bilo na posavskim crtama obrane, od Gradačca, Marković Polja, Ulica, Vukšica, Skakave Gornje i Donje, Vitanovića, Dizdaruše, Vranovaca, Legendarnog Boderišta i Hrvatskih Dubravica. Jedno od najtežih ratišta je bilo Brčansko ratište odnosno Vranovci i Boderište“, prisjeća se Jakić.
Naši sugovornici, Ivo Andrić Lužanski, Zdenko Mišić i Drago Jakić ističu veoma dobru suradnju s tadašnjom Armijom Bosne i Hercegovine.
„Imali smo isti cilj i istu zadaću, sačuvati teritorij i sačuvati ljudske i druge resurse koji su nam bili dani na čuvanje. Mi smo bili HVO, bojna koja je cijelo vrijeme svog postojanja branila prostore od Šekovića do Brčkog. Rijetko ili skoro nikako nismo držali crtu obrane u svom rodnom gradu nego smo išli uvijek tamo gdje je bilo najpotrebnije i najteže. Ponosan sam i na činjenicu da smo sačuvali suživot na ovim prostorima prije svega dobrom i vještom politikom koja je vođena na našim prostorima čak i u ratu. Zajednički smo branili i obranili današnju Tuzlansku županiju“, ispričao nam je Lužanski.
U vrijeme najtežih ratnih zbivanja Živinički sokolovi nikada nisu imali niti najmanji konflikt s Armijom BiH.
„Sve smo zajednički radili i zajednički sačuvali cijeli Kanton pa i Posavinu.Nismo nikada doživjeli bilo kakav sukob“, ističe Mišić.
Drago Jakić kaže za Hrvatski glasnik da je tada bila najvažnija borba za ljudske živote, kao i činjenice da svoje ruke nitko od ove postrojbe nije ukaljao krvlju.
„Ponosan sam što smo obranili BiH, što nikada ni jedna crta obrane nije pala na kojoj sam bio sa svojim suborcima, što su postrojbe kojima sam pripadao bile isključivo dragovoljci, što nitko od pripadnika postrojbi kojima sam pripado nije učinio ratni zločin“, pojasnio nam je Drago Jakić.
I Ivo Andrić Lužanski ističe da je mnogo razloga danas za ponos i čast što su pripadali bojnoj kakva je bila „Živinički sokolovi“.
„Ponosan sam prije svega na one ljude koji su mi bili suradnici, od posljednjeg vojnika HVO do zapovjedništva bojne. Ponosan sam što usprkos mnogim izazovima nitko od nas nije počinio zločin u ratu, a kamo li ratni zločin. Ponosan sam što unatoč gladi koja je bila 1993./1994. godine ni jedan pripadnik Sokolova nije s ratišta donio ni kilogram ukradenog brašna. Dali smo mnogo. Mi nismo ni ratovali da bi poslije rata dobivali činove, mirovine i druge privilegije. Mi smo ratovali za slobodu svog i bošnjačkog naroda kako na ovom prostoru tako i na prostorima Posavine. Mislim da danas još uvijek ima dovoljno ljudi koji znaju cijeniti naš doprinos i našu žrtvu kao i ogromna materijalno tehnička sredstva za obranu koja smo dopremili ovdje.“
No, ovi ljudi kao i brojni branitelji u Bosni i Hercegovini ni u snu nisu mogli pomosliti da će Bosna i Hercegovina danas biti ovako napaćena i podijeljena zemlja.
„Ovo je zaista jedna katastrofa od države. Svi vidimo da je praktično nema, a ne mogu se načuditi da je ovako. Jer, mi koji smo branili ovu zemlju nismo željeli ovo. Bio sam optimist da se nešto može promijeniti, ali zaista više nisam. Posebno nisam optimist za svoj hrvatski narod, jer ga nestaje. U mojim Živinicama taj broj je ispod jednog procenta što mene posebno boli i veoma mi teško pada“, upozorio je Mišić.
Ipak, Živinički sokolovi i žrtva koju su dali, prije svega poginuli mladići, zaslužuju da se o njima govori svakodnevno.
„Međutim, povijest pišu pobjednici iako u ovom ratu nije bilo niti pobjednika niti poraženih. Očito da neki na nekim prostorima pa i Bošnjaci na našem području misle da su pobjednici. Postoje svjedoci vremena. Nažalost mi se ne čujemo niti slušamo dovoljno. Ovo prekrajanje povijesti nije naše pitanje. O tome glasnija mora biti politika u Hrvata u BiH. Na kraju samo želim poručiti da smo mi bili vojska koju je iznjedrio hrvatski narod i bili smo zaštitnici svog naroda i njegov ponos. Trebaju se stiditi oni koji nas nazivaju neprijateljskom vojskom. Mi smo domoljubi bili i ostali“, istaknuo je Lužanski.
I Drago Jakić kaže da su i kod njega osjećanja podijeljena. Tu su i ponos i tuga zajedno.
„Ponos jer smo obranili svoja ognjišta i svoj narod i svoju domovinu. Tuga jer smo izgubili najbolje sinove i kćeri koje je imao naš narod. Nažalost, kako vrijeme odmiče mnogi zaboravljaju tko im je donio slobodu. Brine me što narod koji zaboravlja svoju prošlost, nema svijetlu budućnost“, poručio je Jakić, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana „Živinički sokolovi“.
O povijesnoj dimenziji i značaju djelovanja postojbe „Živinički sokolovi“ govori se u knjizi Zdenka Tadića. Ova knjiga podsjeća na veoma važne činjenice. Hrvatski narod općine Živinice je prvi puta u povijesti imao svoju vojsku, sa svojim oznakama i svojim stijegom.
„Postrojba „Živinički sokolovi“ je bila multietična jer je u njoj pored Hrvata bio veliki broj Bošnjaka i manji broj Srba. Multietnični sastav postrojbe Živiničkih sokolova i zajednička borba je sačuvala dobre odnose između Hrvata i Bošnjaka Živinica i pored negativnih refleksija rata koji se vodio između ta dva naroda u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Očuvanje tih odnosa i zajednička borba protiv srpskog agresora na području općine Živinice, HZ Soli i Bosanske Posavine bili su temelj Daytonskog mirovnog sporazuma za opstanak Bosne i Hercegovine kao države“, ističe se u knjizi Zdenka Tadića „Živinički sokolovi“.
U domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini su poginula 22 sokola, 16 Hrvata i 6 Bošnjaka. Teže i lakše je ranjeno njih 28.
I poruka koju danas ovi ljudi šire jeste poruka mira, domoljublja, ali i nade da će Bosna i Hercegovina biti zemlja za kakvu su se borili, pravedna i jednakopravna za sve ljude koji u njoj žive.
Hrvatski glasnik / AS info
