Jer za Saudijska Arabija je više ili barem jednako odgovorna za ubijanje u Gazi kao i Zapad – smatra Pašović
Gost „Avazovog intervjua“ bio je proslavljeni bh. reditelj Haris Pašović koji je govorio o nadolazećem Sarajevo Festu, kontroverzama oko predstave o „Bošku i Admiri“, te stanju bh. društva danas.
1′ Taj taksista koji ima tridesetak godina, pitao me je o čemu se konkretno radi kad je u pitanju predstava o Bošku i Admiri jer je čitao neke rasprave. Dakle, vjerovatno nije ni rođen kada je rat trajao. To je ono što ja stalno govorim – zaboravljamo da imamo dvije generacije koje nisu rođene u ratu. Postoje ljudi koji su bili djeca u ratu, a sada imaju svoju djecu i ta djeca već odrastaju. Dakle, za njih je rat priča njihovih nana i djedova i to je nešto što je možda mojoj generaciji teško razumjeti. Nama se čini da je to bilo jučer, ali nije – to je bilo prije 30 godina. Taj rat je bio strašan.
3‘ Danas u Bosni i Hercegovini, 30 godina poslije rata, ja ne vidim da u društvu postoji atmosfera koja gleda u budućnost. Neuporedivo je to. Jugoslavija je 1945. godine bila pobjednik u jednom strašnom ratu, i to je bio jedini autentični, autohtoni pokret otpora u Evropi koji je oslobodio svoju zemlju – partizani. Sve druge zemlje oslobođene su zahvaljujući savezničkim snagama – Amerikancima, Sovjetima, Britancima – ali Jugoslaviju su oslobodili partizani.
4′ Jugoslavija je bila pobjednik, izgradila je plan kako ta država treba izgledati. Već 1948. godine raskrstila je sa Sovjetskim Savezom i postala samostalna zemlja koja je uspjela da gradi svoju budućnost. Trideset godina nakon rata, 1975, to je već bilo doba prosperiteta. Ljudi koji su 1945. bili nepismeni, tada su već imali djecu koja su završila fakultete, imali su radna mjesta, automobile, stanove, kuće, putovali su. To je bilo doba prosperiteta i svi smo živjeli pobjednički mentalitet.
5′ Čehoslovačka je imala nešto viši BDP, ali ekonomski rast Jugoslavije ključan je bio pedesetih. Šezdesetih dolazi prva kriza, osamdesetih druga, koja je i dokrajčila sistem. A zašto BiH danas nema napretka? Zato što nema političke strategije, nema ekonomske strategije, nema rješenja. I zato se svi osjećaju kao gubitnici.
6′ Isti onaj mladić koji vozi taksi kaže: „Hrvati i Srbi su nacionalisti, a Bošnjaci nisu.“ Isto to za sebe misle Srbi, a Hrvati kažu: „Bošnjaci su nacionalisti, a mi nismo.“ Dakle, svako sebe vidi kao izuzetog. Ali istina je da je konflikt profitabilan – i to je ono što ga održava. U realnom životu toga nema: danas možemo putovati cijelom BiH, svi imamo iste tablice, istu valutu, ljudi rade poslove. Biznis sektor sarađuje bolje nego politika. Kultura sarađuje koliko može – iako ni oni ni mi nemamo para.
7′ Pretpostavljam da mafija odlično sarađuje, oni uvijek dobro sarađuju. A jedini sektor koji također „dobro“ sarađuje je politički – ali s ciljem da stalno proizvodi konflikt.
8′ Razlika je u tome što Tito nije imao uknjiženo bogatstvo. Ne postoje nikakvi dokazi da se lično bogatio. Cijela država je bila njegova, nije morao ništa knjižiti. Bio je dosljedan svojoj ideologiji – nije se bogatio na račun radnika kojima se obraćao.“
9′ U vrijeme Tita Tastave i Škode su bile dostižne. Prije njega ni to ljudi nisu mogli zamisliti. A danas, meni većina automobila koji se voze Sarajevom nije dostižna. Nikad više skupih auta na ulicama, a ja ne znam ko ih vozi. Očigledno postoji klasa koja ima novac, ali kako se taj novac stiče – to bih volio da znam. U kulturi i prosvjeti tog novca nema. Mi možemo živjeti pristojno, ali ne kao oni.“
11′ Nije me briga ko vozi šta želi i može. Mene potrese kada dječak od 19 godina pogine u minskom polju spašavajući pet koza od kojih mu porodica živi, a majka nema novac ni za dženazu. To govori da nemamo društvenu svijest. Oni koji se kunu u narod, vjeru i partiju ne rade na terenu da narod živi pristojno. Taj dječakova jedina želja bila je da ima svoju sobu. Osjećam se loše kad živim u zajednici u kojoj su razlike toliko velike.“
12′ Ne smeta mi da neko vozi raketu, neka vozi, ali smeta mi to što u ovoj zemlji postoje ljudi na ivici gladi. A vidimo da su stranke koje se kunu u socijalnu pravdu došle na vlast, a ponašaju se bahato – putovanja, ko zna čijim troškom, Rolex satovi, kokteli. To nije socijaldemokratija kakvoj bismo trebali težiti.
13′ Bahaćenje političara je zeitgeist, duh vremena. Instagram je mjera stvarnosti jedne klase. To je viša srednja klasa koja imitira luksuz, glamur i bogatstvo. Instagram nema moralnih vrijednosti – nema ni morala ni nemorala, to je svijet za sebe. I to je svijet koji zaboravlja zajednicu u kojoj živimo.“
14′ Moglo se desiti da neko ode na planinarenje pa zaluta u minsko polje – i to se događalo. Prema podacima, još uvijek imamo oko 170.000 mina u BiH. Oko 800.000 građana je potencijalno ugroženo – to je više od jedne trećine stanovnika zemlje.“
15′ Svaki dan nam ginu ljudi, uglavnom mladi, u saobraćajnim nesrećama. Mi nemamo nikakav ozbiljan pristup tom problemu. I vlast i opozicija šute. Kada pogledamo gdje se nesreće najčešće dešavaju – to su putevi prema Mostaru, Tuzli i Sarajevo. Ti putevi su loši, neosvijetljeni, klizavi i opasni.“
16′ Trideset godina poslije rata još nemamo pristojne puteve. A mnogi stradaju na tim cestama. Politička scena problem prebacuje na druge – krivi se Dodik, Čović, pa i SDA. Istina je da su svi odgovorni. I jedni i drugi su imali priliku, a putevi su i dalje katastrofalni, često popravljani koruptivno, s tankim slojem asfalta. Kompletna politička scena je odgovorna.
18′ Kada je posljednji put neki političar pomenuo riječi izgradnja mira? Ja se ne sjećam. Kod nas niko ne izlazi pred građane s jasnim programom – šta će uraditi za četiri godine. U svijetu je to standard. Kod nas je sve improvizacija.“
21′ Šaljić je, recimo, pitao zašto Pašović ne pravi predstave o ‘desetinama hiljada ljubavnih priča iz opsade’, nego ‘promoviše dezerterstvo’. A ja sam upravo u junu uradio predstavu Tebe ljubi duša moja – o ljubavi u opsadi Sarajeva, između Srpkinje i Bošnjaka, istinitoj priči koja je preživjela rat i pritisak porodica. Dakle, o tome sam govorio. U ratu je Haris Silajdžić dolazio na moje predstave kad god je mogao. On je tada, kao ministar vanjskih poslova, smatrao kulturu važnom. To je bio najbolji period kulture u BiH poslije rata.
22′ A dok se neki bave time šta je na programu festivala, Dodik pravi generalne probe otcjepljenja, blokira zemlju šleperima i maše s tri prsta. To je realnost. Ljudi koji komentarišu priču o Bošku i Admiri nemaju pojma kako je izgledala opsada Sarajeva. Ljudi su bježali na sve načine – kroz tunel, preko piste, konvojima, preko Grbavice. Niko im to tad u Sarajevu nije zamjerao.
23′ Zato je besmisleno raspravljati da li su oni ‘dezerteri’. To je ideološka manipulacija. Umjesto jalovih rasprava, hajmo razgovarati o miru, kako da spriječimo otcjepljenje RS-a, kako da gradimo BiH u kojoj narodi žive zajedno, kako da čistimo mine i popravljamo puteve. Hajmo da se bavimo životom, djecom, budućnošću
25′ Mi smo povrijeđeno, traumatizirano društvo. To je kao loš brak – svi se deru da su u pravu, svi su povrijeđeni, a rezultata nema. Nacionalističke partije i često vjerske zajednice godinama su hranile tu traumu zbog vlastitih interesa.
26′ Jugoslavija je bila “autoritarna država”, ali je kultura imala polet i vjerovala da time demokratizuje društvo. Mi nikada nismo mogli zamisliti da će doći ovakva kakofonija – bez dijaloga, samo napadi i hejt.
27′ Danas imamo fenomene poput Jovanke Jolić – stvarne osobe čije su teorije apsurdne, ali ona toliko vjeruje u njih da postaje popularna. Jednima je to zabavno, drugi joj počinju vjerovati. To pokazuje da bilo kakav narativ, ako je dovoljno ekstreman, može zaluditi ljude. To je možda najsavremenija kulturna pojava u ex-Yu prostoru.
29′ Jovanka Jolić postaje viralna ne svojom voljom, nego silom uvjerenja i apsurda. Govori o jednoj krvnoj grupi za sve, o Elonu Musku iz RS-a – i to s uvjerenjem. To je paradigma masovne kulture danas. Nije to budućnost, to je sadašnjost. To je već realnost. A mi koji vjerujemo u razboritost i trezvenost moramo pronaći način da opstajemo u takvom okruženju.
31′ Tvoje pitanje je, ustvari, pitanje: koliko činjenice imaju smisla? Ja mislim da imaju puno smisla, jer na kraju ipak dođemo do nekog zida koji se više ne može interpretirati – to je stvarni, fizički zid koji ne možeš preći ili srušiti, pa se moraš vratiti i nešto uraditi s tim.
32′ Zato mislim da nije pitanje interpretacije da li Izrael ubija djecu u Gazi. To više nije predmet nagađanja – radi se o činjenicama. Ne možemo govoriti da nije tako. Ili za Ukrajinu: „Nisu Rusi ušli u Ukrajinu.“ Pa ušli su – to je na političkom nivou jasno. Isto je i na drugim nivoima, pa i ličnom: ne mogu reći „ja sam bogat čovjek“ kada nisam.
34′ Ako ovako nastavimo, uskoro nećemo imati nikakvu kulturu, što je korak do nestajanja države. Država koja nema… stvar je, možda zvuči „sitno“, ali posljedice su velike. Zašto? Zato što nam je filmska produkcija praktično zaustavljena – više nemamo filmova. Imamo paradoks: ogromne uspjehe i talentovane autore, ali bez proizvodnje.
35′ Pozorišna produkcija je maksimalno ugrožena – nema sredstava, a ni odobreni budžeti nisu izvedivi. Već su ugovori ljudi pod znakom pitanja, nove produkcije takođe. Gomilaju se dugovi za poslove urađene prije 3–5 mjeseci. To je ozbiljna kriza. Još je veća kriza u muzici i vizuelnim umjetnostima.
36′ Imamo samo jednu operu u zemlji i jedan nacionalni balet. Ako izgubimo i to – a „gubimo“ i kada formalno postoje, ali, recimo, ansambl čini šest balerina od 45 godina – to više nije ansambl. Nemamo dovoljan broj igrača ni pjevača; moramo ih uvoziti. Zašto? Zato što nije bilo škola i odgoja kadrova – o tome je trebalo razmišljati prije 20–30 godina.
37′ Zato je ovo najgori trenutak za kulturu, rekao bih u historiji BiH – sigurno u modernoj, od 1945. do danas.
38′ Zato je ovo najgori trenutak za kulturu, rekao bih u historiji BiH – sigurno u modernoj, od 1945. do danas.
40′ Ljudi nam svakodnevno odlaze. Njemačka je otvorila vrata Balkanu, uskoro i Italija. Pitanje je koliko ćemo imati stanovnika za 10, 20 ili 30 godina. Imamo vrlo negativan odnos prema imigrantima, ali bez imigranata možda nećemo preživjeti kao zemlja – biće nam neophodni kao radna snaga. A na to nismo spremni, plus tehnološka revolucija i vještačka inteligencija koja će diskvalifikovati mnoge poslove.
41′ Nama je tema da li je Boško prije 30 godina dezerterisao ili nije – što je pogrešno. Ako većinu energije trošimo na to i razmišljamo šta će biti za sedam dana, a ne za sedam ili 70 godina, osuđujemo sebe da ne živimo u budućnosti, nego da propadamo u njoj.
42′ Kako to promijeniti? Iskreno, ne znam da li je moguće. Svako radi ono što misli da najbolje može. Uskoro nećemo imati dovoljan broj ljekara, vodoinstalatera, raznih kadrova da zadovoljimo osnovne potrebe društva – od liječenja do najobičnijih popravki. Šta možemo? Svako u okviru svog posla.
43′ Mi u Sarajevo Festu pokušali smo reći: nije sve glamur i fantazija luksuza. Hajde da se bavimo kritičkim pogledom na stvarnost. Ljudi se boje, bježe od toga – ne žele da se suoče s teškim činjenicama. Misle: „Preživjeću nekako.“ Ali to nije put.
44′ Put je da se suočimo s činjenicama i prvo pitamo: šta nam je najveći prioritet? Mislim da je to mir. Ako nema mira, ništa drugo nije važno. Kako ga graditi? Kako uspostavljati političke, kulturne i ekonomske mostove u regiji, pa pojačavati svaki segment tog rada?
45′ Bošnjaci su kasno ušli u romantičarsku fazu nacionalne svijesti. Nije ovo XIX vijek, kada je za to bilo „vremena“ i kada su se greške nekako ispravljale kroz istorijske lomove. Sada nemamo vremena – drugo je doba i brzina. A mi se bavimo bojkotom Coca-Cole. Nedavno sam doživio da u jednom kafiću ne služe Coca-Colu zbog političkih, a ne zdravstvenih razloga. Ali to je politički jasno opredjeljenje. Jer kažu bojkotujmo zapadne proizvodne, ali zašto nisu rekli bojkotujmo hurme iz Saudijske Arabije? Jer ta Saudijska Arabija je više ili jednako odgovorna kao zapadne zemlje za događanje u Gazi.
46′ Ako krenemo da bojkotujemo sve što „bi trebalo“, kao zemlja od 2,5 miliona stanovnika, „vršimo pritisak“ na multinacionalne kompanije koje prodaju 2,5 miliona boca na sat – to je promašaj. S druge strane, vidi se političko opredjeljenje: bojkot Microsofta i zapadnih proizvoda. Zašto onda niko ne kaže „bojkot hurmi iz Saudijske Arabije“? I Saudijska Arabija je u najmanju ruku jednako odgovorna za dešavanja u Gazi kao i zapadne zemlje. To znači da je napravljen politički izbor.
47′ U tim demonstracijama učestvuju i intelektualci, akademici – ljudi koji razumiju ove stvari. Trebamo reći: hoćemo li kao društvo napraviti taj izbor i postajati zemlja Bliskog istoka? Ne možemo – nismo tamo. Pitao si: jesmo li „na putu da postanemo Iran“? Vidim jaku tendenciju nekritičkog posmatranja Bliskog istoka, a režime poput Katara – koji je diktatura – pojedini doživljavaju kao uzor slobode govora. To je apsurd. Katar dobro plaća – imali su interes. Ali Katar, Saudijska Arabija i Iran su diktature.
48 ‘Da li mi, kao društvo, želimo izabrati diktature kao oblik političkog i društvenog uređenja? Oni koji to žele neka obrazlože šta to donosi, a oni koji ne žele – šta to odnosi. Najopasnije je kada se sve događa kao „spontan proces“, a društvo nije svjesno kuda ide.
49′ Mediji, kultura i umjetnost – naš je posao da postavljamo pitanja i pomažemo društvu da kritički razmatra procese koji se dešavaju.
50′ Gdje se vidi približavanje Bliskom istoku? Ako kažeš „bojkotujmo zapadne proizvode jer ne poštuju ljudska prava“, a istovremeno ne kažeš „bojkotujmo proizvode iz dokazanih diktatura“, ti si napravio izbor. To više nije borba za ljudska prava, nego politička poruka „okrenimo se od Zapada“. Šta preostaje? „Despotični Istok.“
51′ Kažeš: „Svi su za NATO i EU.“ Nisam siguran. Stranke su to normativno, ali da su stvarno – ispunile bi uslove. Nisu. To je svojevrsno licemjerje. Ne znam ni jednu relevantnu instituciju (osim izrazito radikalnih) koja javno kaže da je protiv demokratije, Zapada, EU. Ali kada dođe do konkretnih situacija, većina je protiv Povorke ponosa – što je standard EU: pravo na okupljanje i izražavanje. Kad dođe do sukoba na Bliskom istoku, navijamo za Iran i protiv Zapada, a rijetko spominjemo Saudijsku Arabiju u negativnom kontekstu, iako je često veći „dušmanin“ Palestini nego neke evropske zemlje koje su čak priznavale Palestinu.
52′ To je posljedica nedostatka javnog dijaloga i razumijevanja. Opredjeljenja su površna, bazirana na emocijama – često prenaglašenim. Gaza i Ukrajina nisu jedina bojišta: Sudan i druga žarišta takođe postoje. Užasi su realni i svaki čovjek osjeća solidarnost sa žrtvama. Ali mi smo mala, politički beznačajna zemlja u svjetskom poretku, nismo članica EU – naš glas malo znači globalno. Gdje znači? Ovdje. Mi možemo uticati da se očiste minska polja kod Oboja; ne možemo u Ukrajini. To je osnova.
53′ Nemamo razvijen odnos prema sebi – dovoljno samopoštovanja. Da ga imamo, potrudili bismo se za dobre puteve, sigurne staze, stvari koje donose prosperitet nama i budućim generacijama. Umjesto toga, spremni smo da se „pobijemo“ oko Izraela, Rusije itd. To govori o nezrelosti društva. Svjedočimo masovnom i užasnom zločinu u Gazi koji neki definišu kao genocid – slažem se da je tako; sudovi će dati konačnu riječ i, nadam se, kazniti zločince.
54′ Genocid u Gazi se dešava – pravni status utvrdiće sudovi, ali po svim parametrima vidimo da se radi o genocidu, gdje strašno mnogo djece strada, kao i u Ukrajini. U Ukrajini je, prema procjenama, između 20.000 i 50.000 djece oteto i odvedeno u Rusiju, promijenjena su im imena i prevaspitavaju se – dio genocidnog programa. O tome gotovo ne govorimo, a jednako je strašno.
55′ Karakteristika modernih ratova je da su to ratovi protiv djece – možda najstrašniji zločin savremenosti. Solidarnost bosanskih muslimana, koji su doživjeli najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, razumljiva je i emotivno snažna. Ali pitanje je mjere.
56′ Ako načinom ispoljavanja solidarnosti stvaramo klasu domaćih ekstremista, pravimo problem. Sjetimo se nedavnog slučaja maloljetnika koji je napao policajce pokušavajući „osvetiti“ nekog za kog je čuo teorije – to je pogrešan put. U solidarnosti ne smijemo zaboraviti opasnost domaćeg ekstremizma.
57′ Siguran sam da su Palestinci osjećali solidarnost kada je u BiH bio genocid, ali nismo imali značajna ispoljavanja njihove podrške. Ne kažem da zato ne trebamo podržavati njih – neka svako radi kako misli. Poenta je odgovornost: pojedinaca, medija i društva.
58′ Mediji često pothranjuju emociju jer je komercijalna. Zato svi – mediji, kultura, pojedinci, politika – moramo biti odgovorni i misliti na naš prioritet: Bosnu i Hercegovinu. Umjesto „više pameti“, imamo i ministre koji, mimo zakona i prava, pozivaju da se zabrani konferencija rabina u Sarajevu – i to na Facebooku. Naravno da će drugi to jedva dočekati i prikazati kao „hajku“, pa konferenciju i otkazati. To pokazuje nedoraslost nosilaca funkcija, koji puste emocijama da upravljaju političkim procesom.
59′ Vratimo se na Sarajevo Fest. Bogat program i ove godine. Koliko je teško organizovati festival kulture u Sarajevu? – Preteško. Nismo komercijalni festival. Komercijalni muzički festivali dovedu zvijezde, potaknu potrošnju, imaju podršku ministarstava – nekako izađu na kraj. Sarajevo Film Festival ima i komercijalnu i nekomercijalnu stranu – hibrid finansiranja, druga kategorija. Naš festival je mali. Prošle godine imali smo izuzetno uspješan program, ali uprkos tome, zbog „situacije“, smanjena su nam sredstva 40% na kantonalnom nivou.
60‘ Sa 25.000 KM ne možeš napraviti gotovo ništa – ni jednu predstavu. Ove godine nas je bukvalno „spasila“ federalna ministrica kulture Sanja Vlaisavljević, kroz konkurse postavljene tako da se projekti lakše nađu u pravoj kategoriji. Nismo dobili koliko smo tražili, ali dovoljno da pozovemo predstave. Partneri su UNESCO, Goethe-Institut i Francuski institut. Naša produkcija slavi 20 godina. Jedna smo od najuspješnijih nezavisnih u regionu – a i u rangu s institucijama: jedino pozorište iz regiona u glavnim programima i Edinbourga i Avignona; igrali smo od Singapura do Južne Afrike, do Belfasta, i širom BiH – i u RS i u Federaciji, od Stoca do Rudog, od Gradiške i Prijedora do Zavidovića i Travnika. Sve to sa najmanjim sredstvima – naš budžet je možda 200 puta manji od festivala MESS (pa i 300), a o SFF-u da ne govorimo. SFF je u drugoj kategoriji: privlači mnogo sponzora i gostiju iz inostranstva, otvara čitav ekonomski aspekt (turizam itd.) i vrlo su uspješni.
61′ Sarajevo odolijeva. Bitan element je sloboda govora koju mediji praktikuju i kultura koja – teško – ali još postoji. Ako kultura potpuno padne (što je, nažalost, moguće), poremetiće se balans i otvoriće se prostor ekstremnoj desnici. Za sada možemo biti ponosni: Sarajevo je slobodan grad, bez fašizma, grad u kojem ljudi – bez obzira na vjeru i naciju, ateisti ili u mješovitim brakovima – još mogu živjeti dostojanstveno. Ali postoji i tendencija prioriteta bošnjačkog – „malo se više navija“ za Bošnjake – a to ne bi smjelo biti tako: svi građani moraju imati ravnopravan status.
DnevniAvaz/ASinfo
