Uvidjevši da je otpor slomljen 1850. godine, na vjeru i datu riječ, povratili su se u Tuzlu; Mahmud-paša Tuzlić i Fidahić, a u Tuzli ih je zarobio Omer-paša Latas i u lancima, na krajnje surov i ponižavajući način, sproveo u Sarajevo, a vijesti iz tog vremena taj togađaj opisuju ovako:
„Po dvadeset ih ide sapetih u jednom lancu. Svaki ima gvozdenu halku oko vrata, kroz koju je kroz obje strane provučen lanac od tri prsta debljine. Da bi nesretnici olakšali svoje muke pridržavaju desnom rukom lanac kako ga nebi onaj ispred o onaj otraga potegao na svoju stranu“.
Gradaščević je umro u zatvoru 1851. godine, a ostali u okovima otpremljeni u progonstvo. Ta žalosna povorka potučenog bosanskog plemstva je 9. januara 1851. godine napustila Sarajevo. Kada je ova povorka prolazila kroz Beograd pratio ih je orkestar koji je trebao da oglasi sultanovu pobjednu nad ustanicima.
Mahmud-paša Tuzlić je umro u progonstvu na ostrvu Rodos 1856. godine. S njim je na Rodosu živjela i njegova porodica i sin mu Osman-beg. Po smrti Mahmud-paše Tuzlića bio im je dozvoljen povratak. Osman-beg se vratio u Tuzlu 1864. godine. Osman beg se vratio u Tuzlu gdje je živio povučenim životom. Nastojao je obnoviti stari konak Tuzlića kojeg je Latas pretvorio u ruševine i zgarišta. Ostaci tog konaka, i zadnji; vidljivi građevinski zahvati na njemu, u pokušaju djelimične njegove sanacije od strane Osman bega, datiraju upravo iz tog vremena i vidljivi su i danas. Kćerka Osman-bega, unuka Mahmud paše Tuzlića, bila je znamenita vakifa Tahira hanuma Tuzlić, koja je utemeljila jedan od najvećih vakufa u historiji Bosne… Posljednji muški potomak kapetana Tuzlića bio je Bakir-beg Tuzlić koji je umro u maju 1910. godine.
O ovim vremenima pjevao je čuveni guslar i narodni pjevač iz Puračića Murat Sultanić Dropić. (Neki podaci kažu da je iz Poljica). Umro je 1913. godine. Bio je cijenjen kao čuvar starih narodnih pjesama. Poznavao je pjesme koje su brojale i po nekoliko hiljada stihova. Često je pozivan u konake begova, posebno uz ramazan, gdje bi uz gusle pjevao o prošlim vremenima slave i ponosa. Priča kaže i da je jednom prilikom posjetio Loznicu i da je, navodno, pjevao pjesme Vuku Karadžiću a da ih je ovaj zapisivao.
U zapisnicima sa salušanja u kojima se vodila istraga protiv organizatora pobune protiv Latasa spominje se više imena. No nama ovdje, posebno se čini važnim spominjanje imena Mustafe-efendija Imamovića. Naime, prema jednom od popisa vođa bune a kojeg je sastavio Zekerija efendija i drugi iz Tuzle, a prema dr. Galibu Šljivi, pod rednim brojem 6 kao organizator bune navodi se „Mustafa-efendija, imam“, pa u okviru istoga spiska ponovo pod rednim brojem 17 navodi se ponovo „Mustafa-efendija, imam“. Poznato je da je prvi imam u Staroj džamiji u Poljicu bio Mustafa efendija Imamović, koji je službovao i u Jalskoj džamiji. Međutim, važno je spomenuti da Bilježnik u svom rukopisu; opisujući savjet muhtara Poljica i zakupnika carske desetine Mehmeda Hajdarića, navodi i ime „Mustafa ef. Imamović (Imamić)“. Poput spiska osumnjičenih za pobunu protiv Latasa u kojem se pored imena Mustafa-efendija dodaje i imam, tako i Bilježnik u svom rukopisu u zagradi dodaje Imamić. Na jedno drugom mjestu, u drugom kontekstu, Bilježnik navodi ime „Imamović Mustafa sin Omera (Imamića). Tuzla umro 1909. godine“. Prilikom identifikacije efendija koji su službovali u Staroj džamiji u Poljicu, prvi imam je bio Mustafa efendija Imamović, a zatim njegov sin Omer efendija Imamović.
Uvidjevši da je otpor slomljen 1850. godine, na vjeru i datu riječ, povratili su se u Tuzlu; Mahmud-paša Tuzlić i Fidahić, a u Tuzli ih je zarobio Omer-paša Latas i u lancima, na krajnje surov i ponižavajući način, sproveo u Sarajevo, a vijesti iz tog vremena taj togađaj opisuju ovako:
„Po dvadeset ih ide sapetih u jednom lancu. Svaki ima gvozdenu halku oko vrata, kroz koju je kroz obje strane provučen lanac od tri prsta debljine. Da bi nesretnici olakšali svoje muke pridržavaju desnom rukom lanac kako ga nebi onaj ispred o onaj otraga potegao na svoju stranu“.
Gradaščević je umro u zatvoru 1851. godine, a ostali u okovima otpremljeni u progonstvo. Ta žalosna povorka potučenog bosanskog plemstva je 9. januara 1851. godine napustila Sarajevo. Kada je ova povorka prolazila kroz Beograd pratio ih je orkestar koji je trebao da oglasi sultanovu pobjednu nad ustanicima.
Mahmud-paša Tuzlić je umro u progonstvu na ostrvu Rodos 1856. godine. S njim je na Rodosu živjela i njegova porodica i sin mu Osman-beg. Po smrti Mahmud-paše Tuzlića bio im je dozvoljen povratak. Osman-beg se vratio u Tuzlu 1864. godine. Osman beg se vratio u Tuzlu gdje je živio povučenim životom. Nastojao je obnoviti stari konak Tuzlića kojeg je Latas pretvorio u ruševine i zgarišta. Ostaci tog konaka, i zadnji; vidljivi građevinski zahvati na njemu, u pokušaju djelimične njegove sanacije od strane Osman bega, datiraju upravo iz tog vremena i vidljivi su i danas. Kćerka Osman-bega, unuka Mahmud paše Tuzlića, bila je znamenita vakifa Tahira hanuma Tuzlić, koja je utemeljila jedan od najvećih vakufa u historiji Bosne… Posljednji muški potomak kapetana Tuzlića bio je Bakir-beg Tuzlić koji je umro u maju 1910. godine.
Muslimansko mezarje na Rodosu. Možda se među ovim nišanima nalazi i mezar Mahmud paše Tuzlića?
O ovim vremenima pjevao je čuveni guslar i narodni pjevač iz Puračića Murat Sultanić Dropić. (Neki podaci kažu da je iz Poljica). Umro je 1913. godine. Bio je cijenjen kao čuvar starih narodnih pjesama. Poznavao je pjesme koje su brojale i po nekoliko hiljada stihova. Često je pozivan u konake begova, posebno uz ramazan, gdje bi uz gusle pjevao o prošlim vremenima slave i ponosa. Priča kaže i da je jednom prilikom posjetio Loznicu i da je, navodno, pjevao pjesme Vuku Karadžiću a da ih je ovaj zapisivao.
Ostaci konaka Tuzlića u Tuzli
U zapisnicima sa salušanja u kojima se vodila istraga protiv organizatora pobune protiv Latasa spominje se više imena. No nama ovdje, posebno se čini važnim spominjanje imena Mustafe-efendija Imamovića. Naime, prema jednom od popisa vođa bune a kojeg je sastavio Zekerija efendija i drugi iz Tuzle, a prema dr. Galibu Šljivi, pod rednim brojem 6 kao organizator bune navodi se „Mustafa-efendija, imam“, pa u okviru istoga spiska ponovo pod rednim brojem 17 navodi se ponovo „Mustafa-efendija, imam“. Poznato je da je prvi imam u Staroj džamiji u Poljicu bio Mustafa efendija Imamović, koji je službovao i u Jalskoj džamiji. Međutim, važno je spomenuti da Bilježnik u svom rukopisu; opisujući savjet muhtara Poljica i zakupnika carske desetine Mehmeda Hajdarića, navodi i ime „Mustafa ef. Imamović (Imamić)“. Poput spiska osumnjičenih za pobunu protiv Latasa u kojem se pored imena Mustafa-efendija dodaje i imam, tako i Bilježnik u svom rukopisu u zagradi dodaje Imamić. Na jedno drugom mjestu, u drugom kontekstu, Bilježnik navodi ime „Imamović Mustafa sin Omera (Imamića). Tuzla umro 1909. godine“. Prilikom identifikacije efendija koji su službovali u Staroj džamiji u Poljicu, prvi imam je bio Mustafa efendija Imamović, a zatim njegov sin Omer efendija Imamović.
Stara džamija u Poljicu tuzlanskog kapetana Mahmud paše iz 1804.
Nadalje, imajući u vidu žestok otpor bosanskih snaga i teške borbe koje su vođene u poljima Spreče protiv Latasa, te uzimajući u obzir činjenicu da se radi o izravnim posjedima Tuzlića; na kojima je Mahmud-paša Tuzlić 1804/5. godine sagradio džamiju, te lokaciji gdje su bile i vojne karaule, gotovo sa sigurnošću možemo konstatovati da se osoba sa spiska pod imenom Mustafa-efendija, imam može dovesti u vezu sa imamima Stare džamije u Poljicu, te se Mustafa-efendija, imam može posmatrati i kao duhovni lider tadašnjeg bosanskog pokreta otpora. Ovih okolnosti bit će svjestan i Omer-paša Latas koji će, u teroru koji je slijedio, nastojati izbrisati svaki trag koji je ukazivao na nekadašnje dane ponosa i slave, duhovnosti i posebnosti stare Bosne…Staru džamiju u Priluku iz 1735/6. i Staru džamiju u Poljicu iz 1804/5. godine, njihove vakife, kao i cjelokupan i veoma sadržajan duhovni i općenito društveni život srca tuzlanske kapetanije/carskog hasa na Spreči, pokrivao je postepeno veo zaborava…; sve do ovih redaka koji izranjaju iz dubokih naslaga historije…
Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinu dana, Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje su stoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sa historijske distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko-socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu.
Pored ostrva Rodos i na ostrvu Kreti u izgnanstvu se nalazila grupa Bošnjaka. Tako je sačuvana sledeća prepiska koju je ova grupa zatočenih Bošnjaka uputila:
„Po visokom carskom fermanu već sedamnaest mjeseci boravimo nas dvadeset tri Bošnjaka kao izgnanici na otoku Kreti i ovo je arzulah ovih sluga: Mi smo Sarajlije, koji smo živjeli pod zaštitom i u sigurnosti cara pravednoga. Neki od nas su ugledni građani, neki trgovci, neki esnaflije, a neki ulema i šejhovi, i uvijek smo živjeli kao čestiti podanici, jer nam to i vjera nalaže, i uvijek se molili za dug život i sreću našeg čestitog sultana. Mi smo sluge, koji smo pokorno izvršavali naredbe carskih vezira i po njihovoj volji i naređenjima postupali. Božijom voljom lanjske godine (1848), u Sarajevo je došao ugledni vezir Tahir-paša i odsjeo na svom čifluku na Grbavici, i kako je naš zabit uspostavio ustaljeni red u gradu, očekivalo se da će spomenuti mušir sutradan posjetiti sarajevo. Mi, članovi vijeća, čaršilije, ulema, imami i ugledni ljudi, ukupno četrdeset do pedeset osoba, skupili smo se i došli na spomenuti čifluk da mu izrazimo dobrodošlicu, a on nam je uputio prijekore prvo rekavši: Šta sam vam skrivio, pa me optužujete arzom i mahzarom na Dvoru. Drugo. Vi se protivite dolasku i prolasku carske vojske. Treće, čaršilije i trgovci čine nasilje kršćanskim trgovcima. Zašto? Mi smo mu odgovorili: Mi uopće pojma o tome nemamo. A naš zabit je na to rekao: Uistinu svi su griješni, odmah ih pohvatajte!-i po njegovom naređenju sve su nas u jednu odaju zatvorili. Nakon dvije-tri noći, oslobodili su nekoliko bogatijih, a kroz devet dana, na njihovo traženje, stanovnici grada su u svojoj predstavci nas nesnovano obijedili. Ostali narod iz ejaleta, nakon povratka u Travnik, nas, ove sluge držali su u zatvoru tri mjeseca. Iznudili su zapisnike i na dokumente stavili pečate i otpremili ih Dvoru. Mi smo se tješili riječima: Allah nam je dovoljan. On je najbolji zaštitnik. I Bogu hvala, jer smo još od djetinjstva časni ljudi. Ne izlazimo iz okvira svojih dužnosti, ne činimo nasilje ni pobune, niti išta što bi zemlji štetilo. Mi se ne miješamo u važne poslove, nego se bavimo svojim svakodnevnim brigama i poslovima, i u ovim ružnim stvarima nemamo nikakvog grijeha ni krivice. Mi jedino griješimo mnogo prema uzvišenom Bogu i zbog tih grijehova ovoliko vremena smo se kajali i molili Njegov oprost. Zadovoljite se sa ovoliko mjeseci naše kazne. Mi molimo milost od uzvišene Carevine da radi Boga i Njegovog čanog Poslanika nam greške iz prošlosti oprosti i da nas oslobodi. Usuđujemo se arzom zamoliti da se izda ferman o tome. U ovom pitanju-ferman i neizmjerna milost pripadaju čestitome caru“. Nadalje slijede imena Bošnjaka koji su uputili ovu molbu a koji su carskim fermanom protjerani iz Bosne na Haniju na Kreti.
Poslije sječe bosanskog plemstva 1850. godine, Bosna je bila obezglavljena što je imalo dalekosežne, stoljetne, posljedice, nastupio je period u kojem se u potpunosti satiralo prethodno nasljeđe stare Bosne; govor se pretvorio u šapat i ušao u najdublje riznice naše duhovnosti, ideje i sna… Stasavale su postepeno nove generacije Zemlje Bosne!!!…
Tarih o smrti Mahmud-paše Tuzlića, napisao je njegov šura, Fadil-paša Šerifović:
TARIH POVODOM SMRTI MAHMUD-PAŠE TUZLIĆA
Iz ove Bosne na Rodos doplovi s lađom sudbine
I kao musafir ostavi ovaj svijet taštine!
Niko ne zna šta je tuđina, kud sudbina brodi;
Džaba je, od Adema svijet na ovaj način hodi!
Sve što živi smrtno će šerbe da popije;
Dok je u t’jelu, to duši nikako znano nije!
Ne ostavi ga smrtni čas, t’jelo mu u zemlju stavi.
Neka mu duša naselje rajsko za sebe pripravi!
Derviš-Fadil, mevlevi, po smrti tarih mu skiti:
„Nek Mahmud-paši mjesto u raju podari Istiniti!“
Bilješke:
H. Kreševljaković, str. 208-210.
Enver Imamović, Historija bosanske vojske, Sarajevo 1999. (preuzeto sa internet stranice; bosanske historije).
Salih Šabanović, Puračić u prošlosti, Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“ Lukavac, književni klub „Muhamed Hevaji-Uskufi“, Lukavac 1966., 43.
Galib Šljivo, Historija Bosne i Hercegovine 1788-1812., knjiga 11. (edicija); Galib Šljivo, Omer Lutvi-paša, Knjižarska kuća Planjaks komerc doo, Tešanj 2016., 271.
Bilježnik (Rukopis)., 183.
M. Imamović, Historija Bošnjaka, 336.
Muvekkit, 1051.
Lamija Hadžiosmanović, Emina Memija, Antologija tariha Bosne i Hercegovine, Conectum, Sarajevo 2008., 78. Mahmud-paša Tuzlić bio je vakif Stare džamije u Poljicu, op. aut.
Autor dr. sc. Suadin Strašević
