Piše: dr. sc. Suadin Strašević
Nedavno je u Tuzli, u povodu 30 godina od otvorenja tekije „Šejh Ahmed Nuruddin“ objavljen Zbornik radova pod naslovom „Tesavvuf u sjeveroistočnoj Bosni“, kojeg je priredio istaknuti šejh efendija Edib Kravić. U Zborniku su se našli radovi brojnih autora, a među njima i moj rad pod naslovom „Hadži hafiz Salih efendija Suljić (šejh Kuga)“. Objavljivanje ovog Zbornika rezultat je napornog rada uvaženog šejha kao i autora tekstova.
Pažnju mi je privukao tekst, objavljen u pomenutom Zborniku, gospodina dr. Elvira Duranovića pod naslovom: „Dovišta na području sjeveroistočne Bosne“ str. 155-174. U svom tekstu, uvaženi gospodin Duranović citirao je, navodio i interpretirao moje objavljene radove. Pa i iznio određena neslaganja kada je u pitanju moj rad o Svatovcu; što je svakako u duhu akademskih sloboda, ali rekao bih, prije svega, proizilazi zbog različitih pristupa historijsko-istraživačkih škola. Da bi bilo jasnije, ali i da bi se otklonile eventualne sumnje i nedoumice koje nikako ne isključujem, u nastavku slijedi integralni tekst kojeg sam objavio u junu 2025. godine, pod naslovom „Svatovsko greblje Svatovac (Anatomija duhovnosti“. A poslije teksta o Svatovcu slijedi daljnja analiza, osvrti ali i pogledi.
“Svatovsko greblje-Svatovac
(Anatomija duhovnosti)
Poslije uspona iz pravca Poljica, uz put prema Treštenici, na lijepom proplanku pod imenom Svatovac, nalazilo se staro Dovište. Sa dovišta Svatovac odvaja se put brdskim vrhovima koji vodi do Mramora (tu se nalazi stećak-mramor, po kojem je i cijelo brdo dobilo ime), a zatim strma pješačka staza, kroz šumu, vodi do Orahovice i završava u blizini lokacije na kojoj se nalazi svatovsko greblje. Postoje saznanja da se na ovom dovištu Svatovac nalazio u stara vremena podignut i mihrab što govori o njegovoj važnosti.
Dovište na Svatovcu se vezuje za stećak na Mramoru (često se spomene i kao Djevojački kamen) sa kojeg staza vodi prema dolini Turije i mjestu Orahovica gdje se nalazi lokalitet svatovsko greblje, u blizini ušća rijeke Strojne. Sasvim je izvjesno da i ovaj lokalitet datira iz razdoblja srednjega vijeka ili perioda fetha.
Krajem jula 2017. godine posjetio sam lokalitet svatovskog greblja u Orahovici. Prilikom terenskog istraživanja identifikovao sam nekoliko nišana. Prema kazivanju u prošla vremena bilo ih je više. Nišani se nalaze u jednom šipražju te je sam pristup bio otežan. Ali naš domaćin Hajro se potrudio da ostvarimo pristup. Svatovsko greblje se nalazi na sredini orahovičkog polja, pored Begića potoka, nizvodno od ušća Strojne u Turiju.
Vlajko Palavestra nastanak Svatovskih grebalja vezuje za stare paleobalkanske običaje čija usmena predanja čuvaju uspomene na nekadašnju običajnu praksu svatovskih povorki i sukobljavanja svatova, a sa druge strane za usmena predanja izazvana postojanjem neobičnih starih nadgrobnih spomenika kojima među živima nema svjedoka.
Nasuprot tome, prema Amri Hadžimuhamedović, naziv Svatovsko greblje se vezuje za snažnu ulogu mevlevija u širenju islama u Osmanskom carstvu. Najstarije tekije u Bosni su mevlevijske, a prisutnost mevlevijskog tarikata širila se ispred osmanske vojske. Dan polaganja u grob tijela Dželaludina Rumija, hazreti Mevlane, obilježava se 17. decembra kao nevjestina noć, kao noć radosti, Šebi Arus. Groblja šehida, u toj tradiciji, označavaju se kao groblja slavljenika-svatovska groblja. U tom nazivu sadržan je odnos prema smrti.
Čini se da je Amra Hadžimuhamedović, u svojim razmišljanjima, na tragu historijskih činjenica. Naime, prilikom rada na terenu na lokaciji Svatovskog greblja u Orahovici pronašao sam ukupno četiri nišana. Ne isključujem mogućnost da ih u zemlji i okolnom šipražju ima još. Također, uzglavni nišani su lijepo obrađeni sa turbanom u gužve. Ali, pored njih se ističe posebno jedan uzglavni nišan čija je kapa identična kapama derviša mevlevijskog reda!. Nišani su i pored prohujalih stoljeća zadržali posebnu bjelinu kamena, a i detaljan uvid nameće zaključak da su ovo nišani iz doba fetha odnosno iz vremena osmanskog osvajanja Bosne. Tome u prilog ide i sljedeća činjenica.
Naime, 20. jula 2017. godine, posjetio sam novoizgrađeno turbe u mjestu Tulovići, ispod Tulovićke Gradine i nadomak rječice Draganje. Nišani su lijepi i impozantni; raspon između nišana iznosi preko sedam metara. Lokalna predaja govori da je tu mezar šehida paše Misirlije koji je tu poginuo prilikom osvajanja tvrdog Tulovgrada koji je tada bio srednjevjekovna utvrda. Analizom nišana u turbetu te komparirajući ih sa nišanima iz Svatovskog greblja možemo, bez dilema, utvrditi da se radi o istoj majstorsko-klesarskoj radionici, vrsta kamena je ista kao i oblik nišana kakvi postoje u Svatovskom greblju. Stoga, prilikom osmanskog osvajanja ove regije, slamajući otpor i osvajajući Tulovgrad, u teškim bitkama je poginuo paša Misirlija. Na mjestu pogibije podignuti su nišani. Prethodnice osmanske vojske, tada, nastavljaju da se probijaju kanjonom Strojne i u Orahovičkom polju se sudaraju sa odbrambenom vojskom. Teška se bitka povela. Osmanlije odnose pobjedu ali i tu padaju šehidi i istaknuti ratnici među kojima su bili i derviši mevlevije. Podižu se i tu bijeli nišani; u očima autohtonog stanovništva bili su krajnje neobični. Nadalje, osmanska vojska, vjerski obredi, mevlevijska bijela nošnja, njihov zikr, ali i oružje djeluju tako nestvarno za stanovništvo. Osmanlije poginulim svojim vojnicima/šehidima pridaju poseban značaj, to primjećuje stanovništvo. Ali imena poginulih, njihov identitet ili porijeklo, ostaje nepoznanica. U procesu prihvatanja islama koji je uslijedio nastaje predaja o svatovskom greblju. Cijeli lokalitet dobija ime Svatovac. A srednjevjekovne molitve koje su održavane kod Mramora (stećka) nastavljaju da se održavaju pod imenom dove ali sada sublimirajući i šehitluk svatovskog greblja. Na taj način se ostvario taj misteriozni slavensko-bogumilsko-islamski sinkretizam.
Također u radu na terenu, u Poljicu, saznao sam jednu dovu/molitvu koja se izgovarala prilikom sječenja noktiju, a koja se tako suštinski, misaono a i jezički naslanja na srednjevjekovne bogomilske tradicije. Molitva glasi:
“Eli fidok,
Nebo vidok
Zemlja svidok,
Kelime i šehadet,
Puhni vjetriću nosi gdje znaš,
A kad zatrebadnu
Donesi odakle znaš“
(Bibliografija:
-Više ljudi mi je potvrdilo da su se upravo tu održavale dove, a među njima i Muhamed-ef. Aganović koji im je lično i prisustvovao, op. aut.
-Pomoć u identifikaciji lokacije pružili su mi Jusuf Begić sin Nurage (1935. godište) i Hajro Memić (1957. godište), op. aut.
-Vidjeti: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, Odluka o proglašenju nacionalnog spomenika za prirodno i historijsko područje-nekropole sa stećcima, nišanima, obeliskom i ostacima crkve sv. Roka u Bakićima Donjima, u selu Bakići Donji, općina Olovo, objavljeno u Službenom glasniku BiH, broj 55/09. Uputno je vidjeti i: Mirnes Hasanspahić, Nišani i stara mezarja na olovskom području, Glasnik Rijaseta islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Rijaset islamske zajednice u BiH, broj 5-6., Sarajevo 2016., 409-432. Sačuvana je i narodna junačka pjesma pod naslovom: Svatovsko groblje na Koritama, vidjeti: Alija Isaković (odabrao i priredio), Biserje, Izbor iz muslimanske književnosti, Svarnost, Zagreb 1972., 126-134.
– Postoje predaje da su Osmanlije prekinuli dovod vode Tulovgradu i na taj način su osvojili utvrdu. Poznato je da su Osmanlije prilikom osvajanja i u toku same borbe vodili i vojnike koji su bili defterdžije/zapisivali su najvažije detalje bitke, te su navodili i imena vojnika koji su se naročito istakli u borbama, op. aut.
– Predanje o molitvi prilikom sječenja noktiju; koja se jezički naslanja na ikavicu koja se kod nas u prošlosti i govorila, zabilježio sam u neka druga posebno sretna vremena, u julu 2017. godine, u Priluku, od. F. G. S. op. aut.
– U gradskom području Živinica, u brdskom sistemu u blizini mjesta Džebari, također postoji brdo koje se naziva Djevojka. Brdo je bogato stećcima a jedan stećak se posebno izdvaja koji se i naziva Djevojka. Predanje koje sam zabilježio govori o svatovima i okamenjenoj Djevojci…) “
Analiza, osvrti, pogledi
Pišući o Dovištima u sjeveroistočnoj Bosni, uvaženi gospodin Duranović, na str. 168. Zbornika (u podnaslovu Lukavac) navodi sljedeće citiram: “Nekadašnje dovište nalazilo se na brdu Svatovac iznad naselja Svatovac. Toponim na kojem se učila dova nalazi se uz put Poljice-Treštenica, a na topografskim kartama se naziva Dovište. U svojim istraživanjima Saudin Strašević povezivao je dovište iznad Svatovca sa Svatovskim grebljem u Orahovici. Imajući u vidu udaljenost između ova dva lokaliteta jasno je da oni u obrednom smislu nemaju veze”…
Zatvoreni su navodi, a ja sam zastao zamišljen nad zadnjom rečenicom u kojoj se kaže da: “Imajući u vidu udaljenost između ova dva lokaliteta jasno je da oni u obrednom smislu nemaju veze”. U dubokoj historiji duhovnosti, u njenim najtajnijim i najzagonetnijim stranicama, iskusni istraživači znaju pronaći tračak veze, a kada je u pitanju navedena tema Dovišta; onda ta veza može biti i vrlo misteriozna; dokazali su to brojni istraživači; Hadžijahić, te moji uvaženi profesori: Imamović, rahmetli Jalimam, kao i drugi; pri tome ostavljam po strani činjenicu da je uvaženi gospodin Duranović moje ime pogrešno napisao; potkrade se tu i tamo poneka pogreška; kao i, čini mi se, pogrešna interpretacije mog rada o Svatovcu.
U svom istraživanju posjetio sam cijelu regiju Svatovca, i sproveo detaljna terenska istraživanja. (Drugima to nikako ne preporučujem, jer je cijeli kraj bio poprištem teških borbi i zonom aktivnih borbenih dejstava i minskih polja).
Istraživao sam Vijenac (dovište je bilo na vrhu) i tu pronašao brojne historijski važne činjenice. Zatim dovište Srnice, Dovište Svatovac, i Svatovsko greblje pored rijeke Turije; preciznije pored Begića potoka. Pri tome sam nailazio na brojne toponime: Vijenac, Strojna, Klisovi, Kućerine, Gradine, Putnikovo brdo, Mramor, pećina pod imenom Šalentra i tako dalje…, ali i dublje u prošlost; koja se, da kažem i to, ne nalazi na austrougarskim kartama!.
Kroz svoj rad spoznavao sam našu najdublju historiju i, uzgred da kažem i to, ustanovio liniju fronta koji je bio aktivan punih 49 godina (1463-1512); preko Vijenca i Ratiša sudarale su se osmanske armije i Ugri Srebreničke banovine pod Matijom Korvinom; u čijim redovima su ratovali i nasljednici templara (Ivanovci) koji su imali garnizon u Gradačcu… Kao tračak historije na ta vremena, može ukazivati i pećina u neposrednoj blizini Vijenca pod imenom Šalentra a izvorno, zapravo šalitra: od koje se u vrijeme srednjevjekovlja spravljao barut!. Tu i tamo može se čuti predaja i o mađarima; pisao sam o tome i zabilježio lokalnu predaju kao i kazivače.
Rezultate svojih istraživanja objavljivao sam putem printanih, ali i brojnih elektronskih medija s ciljem; da našu historiju učinimo dostupnom što većem broju čitalaca. To je također jedan novi moment, ali i izazov, u samoj prezentaciji naučnih postignuća. Sud javnosti ima svoju težinu, i istovremeno ukazuje na plemenitu misiju nauke; o čemu sam učio od mog mentora uvaženog profesora rahmetli Fikreta Karčića. U suprotnom nameće se pitanje: koja je svrha svega što radimo?
Trenutno sam u razmišljanjima, o čemu sam obavijestio i svog prijatelja, da pristupim istraživačkim arheološkim sondažnim ispitivanjima na nekoliko lokacija; ali još uvijek razmišljam o potrebnim koracima.
Međutim, pisanje ozbiljnih historijsko-naučnih radova, i njihovo publikovanje u javnosti putem elektronskih medija zahtijeva, što iskusni istraživači svakako znaju, posebno umijeće i znanja. Naime, itekako je potrebno primijeniti latinsku mudrost koja kaže in medias re, a Šekspir je davno napisao “Kratkoća je srž oštroumlja”.
Moj objavljeni članak o Svatovcu, djelić je šireg serijala kojeg sam publikovao pod naslovom “Anatomija duhovnosti” pa svakako, pažljiviji čitatelji, mogli su primijetiti moje radove o Svatovcu, dovištu Vijenac, dovištu Srnice, Modrac, Priluk, Džebarima, Gradinama itd.
Zapravo, u starijoj literaturi i kartama smatralo se da je Vijenac, Svatovac i okolina; sastavni dio padina planine Ozren. Tako je pisalo i tako smo čitali. Međutim, to nije tačno!. Historičar treba znati historijske izvore podvrći kritici i provjerljivosti, i ne dozvoliti da historija (i geografija) postanu dijahrona slika svijeta uz projektovanje svijesti (svojevremeno sam pisao i o tome)…
Naime planinski (Vijenac) i šumovito-brdski sistem (greben) dužine je oko petnaest kilometara, prosječne širine tri do četiri kilometra, i pruža se u pravcu z-sz – i-ji, od rijeke Turije na zapadu do Gornjih Živinica na istoku. Obuhvata šume Svatovca i Dubrave, sa najvišim vrhom Vijenac 619 metara nv. Ostali viši vrhovi su: Gradina 473, Srnica 575, Rudenik 498, Mramor 432, Rudina 425 metara nv. Radi se zapravo o zasebnom geografskom brdsko-planinskom području, bogate historije, kulture i duhovnosti. Pregled toponima (i radova nekolicine autora) upućuju na kontinuitet života u ovom području koji se mjeri hiljadama godina.
Historijski pregled jedne regije, kroz kontinuitet i dati kontekst, treba posmatrati u cjelini; dakako postoje zasebne specifičnosti što i jesu predmetom dublje analize. Zapravo, radi se o planini mog šireg zavičaja. (Konsultacije o prirodno geografskim i drugim karakteristikama, obavio sam sa uvaženim profesorom Rusmirom Djedovićem, u prvoj polovini decembra 2025.godine. Profesor Djedović također, veoma argumentirano, smatra da se radi o zasebnom i jedinstvenom planinsko-brdskom sistemu).
Pišući ovaj članak ponovo sam krenuo na teren, u planinu duhovnosti. Putovao sam i pješačio sa Sadikom Bjelićem sinom Hasana iz Poljica, mahala Bjelići (star 70 godina). Od njegove kuće se jasno vidi cijela regija Svatovca i Mramora. Sadik poznaje svaki njen skriveni kutak. Dana 10. 12. 2025. godine krenuli smo u planinu. Lokacija Dovišta Svatovac identifikovana je neposredno uz put Poljice-Vijenac. Pored Dovišta, desno, skreće se šumskim putem koji vodi vrhom grede prema Mramoru. Poslije nekih 15-20 minuta hoda dolazi se do podnožja Mramora, te poslije kraćeg uspona, izbija se na njegov vrh. Upravo se tu nalazi stećak poznat i pod imenom: Mramor, Kamen, Djevojački kamen. Stećak je situiran na samoj ivici veće provalije koja ima sve karakteristike ambisa; pa mi je nekako teško povjerovati da se radi o nadgrobnom spomeniku. Lokalni hroničar Osman Kasmović Bilježnik, prije 81 godine: u svojim zabilješkama je napisao da je kamen, možda, označavao granicu između feudalnih posjeda. Vrlo je interesantno i jako zanimljivo mišljenje o kamenu kao međašu posjeda. Važno je istaknuti da se sudar nadirućih osmanskih armija i Srebreničke banovine odvijao upravo ovdje. A čini se da je Vijenac u ovim borbama zauzimao važno geostrateško mjesto. (šire o Djevojačkom kamenu drugom prilikom).
Putem od Svatovca do Mramora (sa lijeve strane) odvajaju se šumske kozije staze, koje niz oštru padinu, vode prema Orahovici i lokaciji Svatovskog greblja. Međutim, moj saputnik Sadik mi je ukazao na drugi drevni put prema Orahovici.
Naime kada se od Dovišta Svatovac nastavi putem prema Vijencu, vrlo brzo se odvaja na desnu stranu šumski put, koji kanjonom rijeke Strojne, ispod Vijenca s jedne strane i Gradine s druge strane, vodi upravo prema Orahovici, rijeci Turiji i nešto nizvodno Svatovskom greblju!. Radi se o drevnom putu koji je iz pravca Tuzle, preko poljičkih hanova, vodio ka unutrašnjosti Bosne.
Kao dijete sam postavljao pitanja: zašto se Svatovac naziva Svatovac? Stariji bi mi odgovarali “da su tu prema predanju izginuli neki svatovi…” Najbliže, do sada u nauci poznato Svatovsko greblje (lokacija se tako i naziva) je Svatovsko greblje u Orahovici kod Begića potoka, do kojeg se putem kroz kanjon Strojne stiže vrlo brzo. Radi se zapravo o jednistvenom duhovnom i geografskom prostoru. Pa eto otuda Svatovac sa Svatovskim grebljem ima vezu; kao što je ima i Srebrenica sa Srebrom; Tuzla sa soli; Sarajevo sa karavan sarajima; Olovo sa olovom…
Važno je ovom prilikom istaknuti mišljenje lokalnog hroničara iz Poljica Osmana Kasumovića Bilježnika; koji je prije osamdeset i više godina o Svatovskom greblju zabilježio sljedeće predanje:
„Na mjestu njive vlasništvo Ibrahima Bajrića zvani Brajko… nalazi se oko dvadeset kaburova poginulih svatova, u blizini rijeke Turije, selo D. Jaruške (Danas Orahovica, op. aut). O ovom groblju ima više pripovijedanja od kojih ću ja navesti… što sam čuo i svojim očima vidio na zemljištu ovoga groblja. Od ovih dvadeset grobova za koje se priča da ih je toliko bilo, a da su svi muški kaburovi sem dvaju ženskih za koje se tvrdi da je tu poginila mlada i jenđa i da ovo groblje veže za ime divne šume Svatovac u Poljicu…“.
Nadalje u zapisu Bilježnika navodi se da su se svatovi kretali iz pravca Spreče i da prva zasjeda svatovima u šumi nije uspjela. Druga zasjeda je uspjela i da su svi svatovi izginuli. Ukopani su na mjestu gdje se danas nalazi lokacija Svatovskog greblja; gdje i danas postoji nekoliko sačuvanih nišana. Također u nastavku svog kazivanja, Bilježnik prenosi i predanje, u kojem se kaže da je neki Riba Okić iz Griča, koji je prema zapisu Bilježnika, umro prije četrdeset godina, pričao da je jednoga dana, poslije velikih polava Turije, prolazio pored Svatovskog greblja i da je vidio jedan kabur sa kojeg je vodena bujica odnijela svu zemlju. Kada se približio ugledao je mrtvaca koji je izgledao kao da je sahranjen prije dan ili dva. Mrtvac je izgledao mlad, lijepo razvijen i imao je brkove. Riba je otišao do svojih komšija i saopćio im šta je vidio. Sutradan su svi otišli do Svatovskog greblja da propisno ukopaju mrtvaca, međutim kada su stigli na lokaciju Svatovskog greblja mrtvaca nisu našli. Riba Okić se, kako je zabilježio Bilježnik, zaklinjao da je govorio istinu. Bilježnik Kasumović, nadalje neodređeno navodi da su nišani stari 150-200 godina; pri tome, poznavajući naraciju Bilježnika, zapažam da su spomenute godine Bilježnikov znak za starinu. Smatram da je greblje znatno starijeg datuma i da, po mom mišljenju, datira iz perioda fetha. Međutim, važno je također primijetiti zabilježeno kazivanje Ribe Okića koji je, poslije bujice koja je otkrila mezar, primijetio očuvano tijelo rahmetlije sa brkovima; što nekako upućuje na osmanske vojnike. To nije promaklo Kasumoviću u njegovoj zabilješci. Bilježnik bilježi o zasjedi koja se dogodila u šumama, a zatim i o drugoj zasjedi na lokaciji današnjeg Svatovskog greblja. Zapravo, smatram, da se radi o teškim borbama osmanskih vojnika u razdoblju fetha.
Edin Šaković u svom radu “Arheološka slika lukavačkog područja” koji je publikovan u Zborniku radova (2015) na str. 97. Navodi arheološki zanimljive toponime na prostoru Poljica, Babica. Jarušaka, te između ostalog kaže: “Oko 1 km istočno od Mramora, pak, staro je kultno mjesto Svatovac na kome se ranije nalazilo tradicionalno dovište. Narodna predaja koja veli da je Svatovac dobio ime po nekim izginulim svatovima sadrži jedan stari folklorni motiv koji nas vodi u drevna mitska vremena”. Uistinu, na temelju relevantnih izvora i mišljenja istaknutih autora, možemo konstatovati da se ime: svatovska greblja, u pravilu povezuju sa starim drevnim grebljima; pa tako i ime Svatovac.
Zapravo, sada možemo ukazati na cijelu Planinu (u geografskom ali i duhovnom smislu)!. Visina najvišeg vrha Vijenac (619 m nv) i ostale prirodno geografske odlike to nedvojbeno potvrđuju. S toga ovom prilikom, pozivam nadležne institucije da se Vijenac sa šumama Svatovca i Dubrave i službeno proglase planinom, i kao planina da se unesu u geografske karte i udžbenike. To ima i svoj društveni značaj u pogledu pravne legislative ali i uopće.
Planina Vijenac sa šumama Svatovca i Dubrave (mi je već zovemo planinom, jer po logici prirodne geografije ona to i jeste) ima nekoliko gradina, dovišta, drevna molitvišta, bogata i raznovrsna predanja, toponime koji ukazuju na kontinuitet duhovnosti iz prastarih vremena. Kada su u pitanju prvi dodiri sa islamom, čini se da lokacija Svatovskog greblja (nišani postoje i danas) u Orahovici ispod Svatovca i Mramora, zauzima najranije mjesto. Cijela planina Vijenac sa šumama Svatovca i Dubrave obiluje mjestima duhovnosti i duboke memorije iz različitih kulturnih slojeva; te je i sa historijskog aspekta veoma značajna. Sa druge strane pak, ponovimo, potvrđuje višemilenijski kontinuitet življenja…
Za kraj ne želim reći “Amicus Plato, sed magis amica veritas”. Naprotiv, u ovoj sverazarajućoj svakodnevnici, razmišljam o mislima Nedžiba Mahfuza koji kaže: “Kada izdvojim dio svoga vremena za tebe, ja sam ti time darovao dio svog života. Molio bih da se ne moram kajati zbog toga!”.
/dr. sc. Suadin Strašević/
