HomeMagazinBranko Ćopić: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. pisaca

Branko Ćopić: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. pisaca

Na današnji dan 1984. godine, tragično je okončao život jedan od najboljih bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih pisaca Branko Ćopić, izvršivši samoubistvo skokom s mosta na Savi u Beogradu.

– Nikog nije briga što je očigledno da se naša lijepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt – rekao je Branko, predosjetivši raspad SFR Jugoslavije, nakon čega je otišao “iz bajke života” u “bajku snova”.

U oproštajnom pismu Ćopić je naveo da imetak, nakon smrti supruge, ostavlja Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, završavajući riječima: “Zbogom lijepi i strašni živote”. Sahranjen je na beogradskom Novom groblju u Aleji zaslužnih građana, a brojne škole, ulice i biblioteke širom naše regije danas nose njegovo ime.

Veliki patriota

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Ovi prekrasne stihovi pjesme „Bosna“ pokazuju koliko je ljubavi prema domovini i emocija u svojoj mekoj duši nosio naš Branko, a osim pjesama, pisao je i pripovijetke, romane, pjesme, komedije, satire i filmske scenarije. Svojim humorom protkanim u pričama uveseljavao je sve ljude, a naročito djecu. Mnogi od nas i danas se rado prisjećaju školskih lektira poput „Magarećih godina“, „Nikoletine Bursaća“… Brojne priče posvetio je svom zavičaju, opisujući živote običnih ljudi u uvijek uzburkanoj svakodnevici života u Bosni i Hercegovini.

Branko Ćopić rođen je u selu Hašani kod Bosanske Krupe, 1. januara 1915. Bio je veoma mali kada je ostao bez oca, te su ga odgajali majka, stric i djed.

– Kad mi je bilo četiri godine, umro mi je otac. Tako, zajedno s mlađim bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže. Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao je dosta i svojih doživljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske večeri često pričao do duboko u noć. Da bismo ga odobrovoljili za pričanje, mi djeca, čistili smo mu cipele, prali noge i češali ga po leđima. Tako se, zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake, čarobnjake ratnike – pričao je Branko. 

Svjedočio ratnim dešavanjima

Osnovnu školu završio je u Hašanima, a nižu gimnaziju u Bihaću. U Banjoj Luci je krenuo u učiteljsku školu, ali ju je nastavio u Karlovcu, a završio u Sarajevu. Potom je otišao na studije u Beograd, gdje je diplomirao pedagogiju na Filozofskom fakultetu. U vrijeme studiranja počeo je pisati za beogradski časopis „Politika“, a nakon rata bio je urednik „Pionira“. Od 1951. godine svoj život je podredio isključivo književnom radu.

Brankove prve priče objedinjene su u zbirkama “Pod Grmečom” i “Borci i bjegunci”, a prvi roman “Prolom” svjedočanstvo je njegove vizije Drugog svjetskog rata. Nakon tog romana objavio je cijeli niz književnih djela koja govore o partizanima i ratu.

– Oslobodilački rat i narodna revolucija dali su mi ogroman materijal za književnu obradu. Vidio sam toliko bitaka, upoznao bezbroj smjelih boraca, heroja, delija, plemenitih ljudi, požrtvovanih majki, slavnih mitraljezaca, bombaša, kurira, partizanskih kuvara, minera, konjovodaca. Jednoga dana, u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, upoznao sam i jednog neobičnog mitraljesca prema kome sam, kasnije, obrađivao lik svog popularnog junaka Nikoletine Bursaća – govorio je Ćopić.

Najpoznatija djela posvećena djeci

Brankova najpoznatija djela posvećena su djeci i djetinjstvu. To su romani “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje”, “Bitka u Zlatnoj dolini” i “Magareće godine”; zbirke priča “Priče partizanke”, “Vratolomne priče”, “Priče ispod zmajevih krila” i “Doživljaji mačka Toše”; zbirke pjesama “Čarobna šuma”, “Armija, odbrana tvoja”, “Partizanske tužne bajke”, “Večernje priče”, “Deda Trišin mlin” i “Nestašni dječaci”; pozorišne komedije “Doživljaji Vuka Bubala” i komad za djecu “Udarnici” (“Družina junaka”); scenariji za ratne filmove “Živjeće ovaj narod” i “Major Bauk”.

– Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti – često je isticao Branko.

Ćopićeva prozna djela uglavnom su prožeta lirikom i realističnim slikanjem seoskog života i mentaliteta ljudi sa sela, jer je inspiraciju nalazio u svom podgrmečkom zavičaju. U tim pričama opisivao je ljude svoga kraja koje je pamtio još od djetinjstva: svog djeda, majku, komšije, seoske sluge, prosjake, skitnice, vračare, cigane-mečkare, pelivane, drvosječe, ugljare, lažove, kradljivce, sanjare, zanesene i tužne dječake.

– Dosta je mojih stvari dramatizovano. Neke su uspjele više, neke manje. Neke sam sȃm pisao. Ali pošto sam pomalo i satirik, ja ne gledam hoće li se to nekom svidjeti ili neće. Često sam nailazio na veliki otpor. A te otpore i dan-danas ne razumijem. Ako čovjek napiše dobru komediju sa živim likovima, on uopšte neće štetiti ni progresu, ni svojoj zemlji, ni revoluciji, niti ljudima uopšte. Strah od komedije i humora je potpuno bezrazložan. Čini mi se da što je sredina primitivnija, teže prihvata humor – kazivao je Ćopić o svom stvaralaštvu.

“Bašta šljezove boje” 

Tokom Drugog svjetskog rata pisao je o partizanskoj vojsci i njenoj borbi. Tada su nastale neke od i danas najljepših i najpotresnijih patriotskih pjesama poput: “Grob u žitu”, “Pjesma mrtvih proletera”, “Na petrovačkoj cesti”, koje su sabrane u zbirci “Ognjeno rađanje domovine” i štampane još u ratu. Osim pjesama, u ratu je Ćopić pisao i kratke pozorišne komade, koje su izvodile omladinske pozorišne družine širom slobodne partizanske teritorije.

Zbirku priča “Bašta sljezove boje”, koju je napisao 1970. godine, a za koju je dvije godine kasnije dobio Njegoševu nagradu, posvetio je svom velikom prijatelju, također našem velikanu, književniku Ziji Dizdareviću, koji je ubijen u logoru „Jasenovac“ u proljeće 1942. godine.

Ćopić je dobitnik NIN-ove nagrade i Nagrade AVNOJ-a za roman “Ne tuguj bronzana stražo”, napisan 1958. godine. Djela su mu prevedena na više od 30 svjetskih jezika. Bio je član SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine).

Biografija od naslova djela

Književni kritičar Borislav Mihajlović napisao je Ćopićevu biografiju sačinjenu od naslova nekih njegovih djela.

– Svoje „bosonogo djetinjstvo“ ovaj „zaneseni dječak“ proveo je „pod Grmečom“ „ispod zmajevih krila“ „u carstvu leptira i medvjeda“, upijajući zauvijek u svoje radoznale oči „život u magli“ svojih „planinaca“ i slušajući bajke „ispod krnjeg mjeseca“. „Magareće godine“ školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za „surovu školu“ rata, koji je banuo kao „prolom“ u svijet njegove planine u kojem oduvijek i „orlovi rano lete“. Tu je uz „ognjeno rađanje Domovine“ počelo Ćopićevo „ratnikovo proljeće“ sa „rosom na bajonetima“ i uz prasak pravog i „gluvog baruta“. Odratovao je uz mladiće kakav je bio „Nikoletina Bursać“ i starce kakav je bio „Vuk Bubalo“ svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi „gorki med“ one posljednje „osme ofanzive“. Za cijelo to vrijeme uz „bronzanu stražu“ sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.

rtvtk/ASinfo

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here

IZDVOJENE VIJESTI