Izabela Huseinović iz Sarajeva nije jedina koja nema pristup javnoj zdravstvenoj zaštiti – oko 12% stanovništva u BiH nema pravo na besplatno zdravstveno osiguranje.
Ljudi koji nisu stalno zaposleni, a nemaju mogućnost sami uplaćivati doprinose imaju ograničen pristup zdravstvu, čime su im ugrožena osnovna ljudska prava, piše portal diskriminacija.ba.
Izabela Huseinović iz Sarajeva nije jedina koja nema pristup javnoj zdravstvenoj zaštiti – oko 12% stanovništva u BiH nema pravo na besplatno zdravstveno osiguranje. Ljudi koji nisu stalno zaposleni, a nemaju mogućnost sami uplaćivati doprinose imaju ograničen pristup zdravstvu, čime su im ugrožena osnovna ljudska prava.
Zakonodavni okvir u Bosni i Hercegovini u oblasti zdravstvenog osiguranja još uvijek nije harmonizovan sa međunarodnim ratifikovanim ugovorima, pa na prostoru BiH, a posebno Federacije BiH, postoji neujednačena zakonska regulativa po pitanju pristupa pravu na obavezno zdravstveno osiguranje za najranjivije kategorije društva.
Ingrid Halbritter, voditeljica programa „Zdravstveno osiguranje za sve“ iz njemačke organizacije Pharos, napominje da su lica u stanju socijalne potrebe, redovni studenti stariji od 26 godina i djeca uzrasta od 6-15 godina koja ne pohađaju obrazovni proces, najugroženije grupe stanovništva koja u većem dijelu Federacije BiH nemaju pristup obaveznom zdravstvenom osiguranju.
“Prvenstveno se radi o licima koja žive u ekstremno teškim ekonomskim uslovima, bez zaposlenja i bez ikakvih stalnih prihoda za život, a koja su izložena visokom riziku od oboljevanja. U tu grupu spadaju i djeca koja su žrtve zanemarivanja, zlostavljanja, zloupotrebe i eksploatacije, ili djeca sa invaliditetom odnosno teškim hroničnim oboljenjima koja upravo iz tog razloga nisu nikada išla, ili su prijevremeno napustila obrazovni proces”, kaže Halbritter.
Mirsada Bajramović, direktorica Udruženja Zemlja djece iz Tuzle, takođe radi na implementaciji Zakona o zdravstvenom osiguranju, kojim bi se svim građanima omogućilo besplatno liječenje. Tvrdi da je velikom broju populacije sa kojima članice Mreže rade, poput romske populacije, nezaposlenih trudnica i porodilja, ili djece koja ne pohađaju obrazovanje, pristup zdravstvenoj zaštiti ograničen, odnosno, uslovljem plaćanjem troškova liječenja koje oni, zbog ekonomske situacije u kojoj se nalaze, nisu u stanju da podnesu.
„Na terenu imamo situacije u kojima jedna trudnica nikada nije mogla do ode na ginekološki pregled jer nije zdravstveno osigurana, a nema novca da isti plati u privatnoj praksi. Ili, da se trudnici u četvrtom mjesecu trudnoće, čiji se eho djeteta ne čuje i koja je životno ugrožena, odbije da pruži hitna medicinska intervencija u javnoj zdravstvenoj ustanovi dok unaprijed ne plati tu intervenciju, ili da dijete kojem je dijagnosticirano određeno oboljenje nema pristup lijekovima sa esencijalne liste jer nema status osiguranog lica. To su stvari koje jednom društvu ne smiju da se dešavaju, a nama se to vrlo često dešava“, smatra Bajramović.
Pored poštovanja ljudskih prava i pravne sigurnosti, pravo na zdravstveno osiguranje za sve osobe unaprijedilo bi zdravlje svih građana, naročito kod osoba u stanju socijalne potrebe i onih sa hroničnim oboljenjima. Također, to bi i za društvo bilo finansijski isplativo, jer bi svi imali pravo da kod prvih simptoma bolesti zatraže ljekarsku pomoć, a ne bi radili to kada se bolest razvije i dobije karakter hroničnog oboljenja, kada su troškovi liječenja puno veći i padaju na teret budžetskih sredstava.
Diskriminacija.ba / AS info
