Zanimljiva je opservacija da je mir očuvan ne samo jer je zaraćenim stranama bilo dosta rata već i zato što je IFOR znao da “ubijedi, poduči, pa i natjera”.
Od početka IFOR-a, prve NATO kopnene vojne operacije od osnivanja alijanse, nedavno je navršeno 26 godina, a uključivala je implementaciju Dejtonskog sporazuma u BiH.
Misija je provedena u mandatu UN-a, a zamijenila je UNPROFOR. IFOR je bio sastavljen od 14 članica NATO-a, te 19 nacija koje nisu bile u NATO-u, uključujući i vojne snage Ruske Federacije.
Imajući u vidu kratki mandat i rezultate koji su postignuti – prekidanje neprijateljstava, povlačenje zaraćenih strana na dejtonske granice, uspostavljanje normalnog života na ratom porušenim područjima i stvaranje preduslova za trajni mir, IFOR je vjerovatno jedna od najuspješnijih mirovnih misija u savremenoj istoriji. BiH je bila podijeljena u tri sektora – američki, britanski i francuski. Američki je obuhvatao sjeveroistočnu BiH i bio strateški najosjetljiviji jer je uključivao Brčko, čiji status nije bio riješen u Daytonu, već je pokrenuta arbitraža. Najviše američkih trupa bilo je koncentrisano upravo u tom dijelu, a, kako bi pomogli vraćanje povjerenja među ljudima, Amerikanci su pomogli pokretanje čuvene pijace Arizona, na kojoj su se godinama nakon završetka misije IFOR-a okupljali ljudi iz svih dijelova BiH kako bi trgovali. Pijaca je pokrenuta tako što je IFOR odredio demilitarizovanu zonu južno od Brčkog, pa su tu počele da niču barake i štandovi.
Glavni štab američkog sektora je bio na aerodromu u Tuzli, a pod američki sektor pripala je i ruska brigada. Drugi sektor je obuhvatao je banjalučki region, pokrivala ga je Velika Britanija, a sjedište je bilo u Banjaluci. Južni sektor sa sjedištem u Mostaru pripao je Francuskoj. Glavni štab misije IFOR smješten je u Sarajevu.
IFOR je imao oko 60.000 vojnika pod NATO komandom, a prema podacima koje smo prije nekoliko godina dobili iz NATO-a, tokom misije poginula su 52 pripadnika.
Zanimljivo je i da je misija IFOR-a u velikoj mjeri promijenila odnos komandnog kadra Vojske SAD-a prema svojim oficirima, dozvoljavajući nižerangiranim oficirima veliku autonomiju u donošenju odluka.
– Druge članice IFOR-a nisu mogle da vjeruju da bi američka vojska dodijelila kapetanima, poručnicima i rezervnim oficirima ovlaštenja i odgovornost koji su mogle trajno promijeniti operativni tempo i značajno uticati na mir u BiH. Vojska je bila svjesna ove velike odgovornosti, zbog čega ih je adekvatno obučavala, naglašeno je.
Zanimljiva je opservacija i da je mir očuvan ne samo zato što je zaraćenim stranama bilo dosta ratovanja već i zato što je IFOR znao da “ubijedi, poduči, pa i natjera”.
U NATO-u u Bruxellesu ističu da je IFOR nadgledao razmjenu teritorija između FBiH i RS-a u skladu s demarkacionom linijom, kao i udaljavanja teške artiljerije u skladišta.
– IFOR-ovi ciljevi su uglavnom bili implementirani do izbora u septembru 1996. S obzirom na to da je situacija i dalje bila potencijalno nestabilna, a mnogo posla je još ostalo u implementaciji civilnog dijela sporazuma, uspostavljena je nova Stabilizaciona snaga SFOR, kažu oni.
Oslobođenje / AS info
