U jednom selu u okolini Mehurica, nekad prije rata, udala se Razija za Ekrema. Ekremu umrla žena i ostalo mu četvoro male djece, sve kapa do kape. Najstarija Fikreta imala tada osam godina, a dječaci po koju manje. Helem, došla Razija za njega sa svojih 19 godina, dali je.
Bila iz sirotinjske kuće, najstarija od devetoro djece. Kako tu došla, tako djecu i posao preuzela na sebe. Živjelo se svakako, Ekrem pio, udarao i nju i djecu. Kad dođe rat, priključio se arapima i ostavio se harama, pa svima u kući svanulo.Razija nije imala svoje djece, pa Ekremovu gledala ko svoju. Ona dvojica najmanjih je zvala mati, sve dok im Fikreta jedan dan nije zaprijetila da ne smiju više, jer nije im ona mati, već maćeha.Kasnije se Fikreta udade u susjedno selo i ubrzo sa mužem ode u Švicarsku, a već naredne godine odvede i jednog brata tamo.
Godina po godina i ova najmlađa djeca odrasla, pa krenuše i oni u Švicarsku, sestra im papire izganjala. Ponekad bi dođi, ponekad nešto ocu pošalji para, a slabo se iko na Raziju osvrtao, k’o kad im je bila maćeha.
Kad bi dolazili u selo jednom ili dva puta u godini, Razija bi danima kuhala i spremala, što god bi joj palo na pamet da oni vole. Kad krenu nazad svojim kućama, to se cijela zimnica ponese od Razije, svi u svoja kola natrpaju, drago im da ne moraju praviti sebi. Prije nekih desetak godina kad im je otac Ekrem umro, pa kad su došli na ostavinsku raspravu ono malo imetka da podijele, rekoše joj dok su se vozili u Travnik na sud, neka se ona odrekne zemlje i kuće, jer šta će joj, a zauzvrat rekoše da će je oni paziti kako je i zaslužila.
Sve Razija o tome mislila, pa kad je došla na sud, stvarno se sve zemlje odrece u njihovu korist, ali zatraži jedino da ona mala ruševna kućica ostane na njoj dok je živa, govoreći da joj je to uspomena na Ekrema. Nebi im pravo ali nisu ništa htjeli da govore, pa se taj dan završi podjela. Ali joj plaho zahaturili, jer odakle joj pravo da ona traži kuću i 160 kvadrata okućnice u kojoj je živjela 35 godina sa ocem im. Kasnije, selom se pričalo kako drvlje i kamenje po njoj bacaju, vele nikad nije ni valjala, o njima se brinula samo što je morala.Kako je koja godina prolazila, tako su joj slabije i navracali, nekad bi po cijelo ljeto bili u Bosni, a da je nebi ni jednom posjetili.
A Razija opet, ko god bi joj u kuću došao pa vidio bilo šta lijepo u kući, ona bi govorila da su joj to njena djeca “otamo” donijela. U istom tom selu, sa svojom majkom živio i Ramo, koji je bio problem selu od rođenja. Ramo nije htio ni u školu, napustio sve i počeo rano ordinirati po okolnim selima, kradući po kućama. Niko mu ništa nije mogao. Sa svijetom se svađao, udarao, psovao.
Ali bez obzira na sve, Ramo je mater poštovao, nikad joj A nebi rekao. Kad bi joj svijet na vrata dolazio i kukao na Ramu, a ona bi huda znajući da mu ništa ne može, od muke one papuče uzimala i njima ga znala mlatiti po glavi i po leđima od sve snage. Ramo nikad ruke podigao nebi da se brani.
To bilo ibret svima. Kad bi se mati malo smirila, on bi je grlio i milovao joj ruke, govoreći da neće više da je sekira ali opet bi od sutra nastavio po svom. Jedino što Ramo nikad nije krao po svom selu, kao da je imao neki princip.Išao bi u okolna sela. Ali mu se neko vrijeme zanedalo, pa u par kuća provalio, a ništa vrijedno nije našao.
Jedan dan je slušao iz svoje sobe kako žene, koje su mu materi na kafu došle, pričaju o staroj Raziji.Vele, došla joj prije koji dan Fikreta i donijela puno cekere svega i svačega, ma puno auto istovarila pred Razijinom kućom. Žene govorile kako je grihota što su je tako odbacili, a k’o mati rođena ih podigla, pa im eto bilo drago da je Fikreta ipak “došla tobe” i svega Raziji donijela. Slušajući šta govore, Ramo sam sebi reče da to iz Švicarsku ništa Raziji ne treba, nego da će on prekršitu pravilo i večeras po prvi put u svom selu nekog opljačkati.
Tako i uradi. Nekad iza ponoći provali u Razijinu kuću i bogami u sobi ugleda one cekere, puna ih soba. Ali kad je počeo otvarati, to u njima sve stara poderana posteljina i neke restoranske poderane krpe i ćaršafi. Svi cekeri toga puni. Svu kuću pretresao i nigdje ništa nije našao, osim što je bilo u Razijinom novčaniku, uz onaj odrezak od penzije još 230 maraka. Uzeo te pare, siguran da ona ima još puno sakrivenih u kući. Bio je ljut što ih nije našao. Taman kad je krenuo da izađe, sjeti se da njegova mati drži svoju penziju u jednoj od šerpi koje stoje na visećim, pa odluči još i kuhinju pretraziti za svaki slučaj.
Čim prva vratanca otvorio ugleda kutiju od kafe, onu limenu, a na poklopcu joj zalijepljen papirić na kojem piše “Hadž”.Uze kutiju i bježi iz kuće. Kad je došao u svoju sobu, otvori onu kutiju, a u njoj sama sića, žute one pare, tek po koja papirnata. Misli – promisli, vrati se Ramo na ono što su žene materi mu govorile, kako nju niko niti obilazi, niti pomaže, a odgojila ih i tako se dobro o njima brinula. Naumpadoše mu i one stare krpe i ćaršafi pa ga neka huja uhvati, jer u cijeloj kući nije vidio ni Švicarsku čokoladu, a kamoli nešto više.
Uzme onu kutiju i vrati se u Razijinu kuću, ostavi je gdje je i našao. Vrati i one pare u novčanik. A sutra navečer se zaputi u drugo selo, tamo gdje je Fikreta udata. Bila je baš u to vrijeme tu u kući, sa porodicom na odmoru. Ušao Ramo unutra u neka doba noći. To nema čega nema. Nagrabio u kesu nakita i slatkiša, kafe i cigare, a bogami i para.Kad je u svojoj sobi stao brojati one pare, kraja im nema, bilo negdje oko 20 000 KM.
U narednim danima policija obilazila po okolnim selima, jer to bi velika pljačka kakva se nije ni upamtila. I Rami su dolazili. Na kraju sve sve smirilo, lopov se nije našao, a Fikreta razočarana bosanskim sistemom i nemarnošću, vrati se u Švicarsku. Jedan dan Ramo začuje kako mu mati govori da ide komšije posjetiti, veli uplatili hadž. Upita je kad se to ide na hadž, jeli brzo? Mati mu ne znade tačno kazati, ali mu reče da su uplate za Hadž počele. Istog trena se Ramo obuce i pravac u Travnik, u medžlis. Kako je on to izveo, šta li je odglumio, to samo dragi Allah zna, ali taj dan uplati on za staru Raziju Hadž.
Zatraži da je obavijeste i da joj kažu kako su joj djeca iz Švicarske Hadž uplatila.Selom se brzinom munje ta vijest pronijela, svima drago, a njoj najviše. I komšije se postidile, vele kako su pogriješili što su o njima onako govorili, kako su oni ipak ljudskost pokazali i na njeno dobro uzvratili.Jedino im bilo čudno kako je niko od njih nije došao ispratiti na Hadž. Razija ni para za ponijeti ništa nije imala, ali se nije plaho sekirala. Od komšija joj se nešto malo skupilo, pa bila presretna. Jedan dan dole iz Mehurića poštar donese kovertu sa 1000 KM, pred njen sami polazak.Kad joj je dao pare, reče kako joj je Fikreta poslala, neka ima za hadža.Obavila stara Razija Hadž, kući se kao na krilima sretna vratila. Svakom od njih četvoro poklon dobar donijela.Ni do dana današnjeg ih nikome nije uručila.
Čuva poklone umotane u stare čaršafe, dok oni ne dođu, pa da im ih preda. Nema Razija djece da joj dođu, ali ima dobrog komšiju Ramu. Sve joj račune on plaća, drva joj nabavi i iscijepa, pa ih onda složi u šupu, bez da marku uzme. Opremu za mjesec cijeli joj kupi, a pare neće. Blagosiva ga Razija, blagosiva ga i njegova mati…A Ramo više nije onaj stari. Radi u šumi, vrijedan i čestit, svima na usluzi.
Niko ne može doći sebi kako se promijenio. Rekoše mi jučer da se u narednu subotu ženi. Nije mu mati bila za, ali na kraju ušutila. Dovest će joj snahu, hudovicu sa dvoje djece.Svima rekao kako hoće preko jetima da Džennet zaradi, nebili mu kako Allah one grijehe od prije oprostio.
Facebook / AS info
