Prije skoro 23 godine, 12. aprila 1999. u „Službenom listu SRJ“ objavljena je odluka Savezne skupštine Jugoslavije o pristupanju Savezne Republike Jugoslavije Savezu Rusije i Bjelorusije. U toj odluci SRJ je svečano izjavila da „prihvata ciljeve i principe Saveza Rusije i Bjelorusije i da preuzima na sebe, u punom obimu, obaveze koje proističu iz Sporazuma i Statuta Saveza Rusije i Bjelorusije”. Odluka je ostala mrtvo slovo na papiru, pristupanje savezu nije profunkcionisalo na terenu, jer se zvaničnici Rusije i Bjelorusije nisu dali uhvatiti na providnu fintu Slobodana Miloševića, nisu bili naročito raspoloženi da ga prate na strmoglavom putu u provaliju.
Milošević je pao sledeće godine, a savez Srbije sa Rusijom i Bjelorusijom rijetko se pominjao u javnosti, a i kad bi ga se neko sjetio bio je predmet sprdnje. Sve do početka agresije ruskih trupa na Ukrajinu. Tog momenta savez je iznenada oživjo i postao gola činjenica. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić se dva dana skrivao ispod nekog kamena, a kad je ispuzao izvolio je saopštiti da se Srbija zalaže za teritorijalni integritet Ukrajine, ali ne osuđuje rusku invaziju, niti ima namjere da baćuški Putinu uvede nekakve sankcije.
Ruske marionete
U manevrisanju između Evrope i Rusije koje je od prije neki dan postalo nemoguće, Vučić je potpuno izgubio kompas. Dakle, zvanični stav Srbije je da podržava teritorijalni integritet i cjelovitost Ukrajine. Šta se trenutno dešava u toj ne tako dalekoj evropskoj državi? U toku je invazija Rusije, zemlja gori, ruske trupe ubijaju civile, granatiraju sve što stignu, bacaju kasetne bombe po objektima koji ne pripadaju vojsci, opkoljavaju gradove i pokušavaju da pokore jednu nezavisnu državu. A Srbija ne osuđuje rusku agresiju, ali bi da čuva teritorijalni integritet Ukrajine. Od koga? Od Marsovaca ili od nekih drugih vanzemaljaca?
Nije samo Srbija ušla u neformalni savez sa Rusijom i Bjelorusijom, stavljajući se nasuprot čitavom slobodnom svijetu koji osuđuje agresiju i polako stavlja Kremlj u izolaciju. U tom savezu našli su se i drugi predstavnici srpskog svijeta, prije svih Milorad Dodik, ali i ruske marionete iz Crne Gore. Dok ruska vojska bombarduje vrtiće, bolnice i stambene četvrti, funkcioneri Demokratskog fronta se sastaju sa Putinovim obaveštajcima, valjda da bi preuzeli uputstva za dalji rad. Četnički vojvoda Andrija Mandić malo blokira puteve po Crnoj Gori, a Srpska pravoslavna crkva organizuje litije na kojima se vijore zastave carske Rusije. To je valjda diskretna poruka podrške Putinovim naporima da obnovi rusku imperiju.
Vruća linija sa Kremljom
Za raziku od crnogorskih kolega, Milorad Dodik se ne sastaje sa kojekakvim nižim osobljem, već naređenja prima direktno, sa vrha kremaljske piramide. Ruska ambasada u Sarajevu obavestila je javnost da je Dodik, na sopstvenu inicijativu, obavio telefonski razgovor sa Sergejom Lavrovim, ministrom spoljnih poslova Ruske Federacije i budućim optuženikom za ratne zločine.
Tom prilikom javnost je saznala da je Dodik dužan da implementira dogovor koji je sklopio sa Vladimirom Putinom u decembru prošle godine, te da se obje strane zalažu za striktno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Potonja vijest je zapravo dobra, jer je po Dejtonskom sporazumu NATO zadužen za BiH i sprovođenje sporazuma, pa može da raspoređuje snage po potrebi. Evropska unija je već donijela odluku da pošalje dodatnih 500 vojnika u BiH.
Uzalud Dodikova funkcionerka Dušanka Majkić prijeti ruskom agresijom na BiH, Rusija je ipak podaleko, ne ide im ni okupacija susjedne Ukrajine od ruke. S obzirom kakvo im je stanje vojne tehnike i režim snabdijevanja, ako krenu prema Bosni male su šanse da će neki tenk ili oklopno vozilo stići do Balkana čitavo. Mnogo su veće šanse da će ih neki ukrajinski poljoprivrednik usput prikačiti za traktor i odvesti kući, kao što ovih dana možemo da vidimo na snimcima iz Ukrajine koji se šire po društvenim mrežama.
Na strani agresora i ubica
Čitav slobodni, demokratski svijet je jedinstven u osudi ruske agresije na Ukrajinu i zadivljen otporom koju pružaju ukrajinska vojska i narod. Evropska unija odavno nije bila jedinstvenija, kao i cijela zapadna hemisfera, sankcije Rusiji iz dana u dan postaju sve oštrije, a oružje i municija se dostavljaju Ukrajincima kako bi mogli da se brane od agresora. Preko noći je došlo do povratka na hladnoratovsku polarizaciju svijeta koji se jasno podelio na dvije nejednake strane. Po nebrojenim gradovima svakodnevno se održavaju protesti protiv ruske agresije i rata, uključujući i bar tridesetak gradova u Rusiji na kojima policija brutalno tretira demonstrante i trpa ih u zatvore.
Svi su stali na stranu napadnute Ukrajine, protiv nasilnika Putina koji mrtav hladan prijeti nuklearnim naoružanjem svakome ko pomogne Ukrajincima, a njegovi glasnogovornici prijete Švedskoj i Finskoj da će trpjeti teške posljedice ukoliko se drznu da uđu u NATO. Po istom receptu po kojem je Rusija u martu prošle godine prijetila BiH ako nastavi svoj put ka članstvu u ovom vojnom savezu, na šta je podsjetila Majkić. Cio slobodni svijet je na jednoj strani, samo je srpski svijet odlučio da ostane dosljedan i da se prikloni strani agresora i ubica.
Razumijem da su Vučić i Dodik Putinove pudlice zadužene za stvaranje haosa na Balkanu i za držanje ovog dijela svijeta van Evropske unije i NATO-a, ili za destabilizaciju država koje su već u ovom vojnom savezu, u slučaju Crne Gore. Razumljive su i poslovne veze, finansijski interesi, korumpiranost i sve što ide uz vazalni odnos prema ruskom hazjajinu. Razumljiva je i ideološka sličnost balkanskih vlastelinčića i kremaljskog gospodara. Putinova objašnjenja napada na Ukrajinu jedino srpski svijet razumije, jer su identični argumentima kojima je pravdana agresija Miloševićeve soldateske na Hrvatsku i BiH.
Uzaludan kvislinški trud
Jedino nije jasno čemu se ova dvojica nadaju u novom svijetu koji je nastao za manje od nedjelju dana, a u kojem postoji jasna podjela i nema mjesta za pokušaje sjedenja na dvije stolice. Valjda računaju da je Rusija jedina zemlja u koju će moći da pobjegnu i sakriju se od ruke pravde, kad za to dođe vrijeme. Tu bi moglo da se nađe jedino zrno racionalnosti u njihovim postupcima. Ili su vjerovali da će Putin pregaziti Ukrajinu za nekoliko dana, da neće biti masovnijeg otpora osvajačkom pohodu ili da će Ukrajinci koji zapravo i ne postoje (sve su to zabludjeli, izmanipulisani Rusi, baš kao što su Crnogorci indoktrinirani Srbi) dočekati osvajače sa hljebom i solju. Ako je Putin vjerovao u slične teorije, zašto ne bi i njegova srpskosvetska posluga?
Pokušaj Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i ostalih balkanskih Putinovih pudlica da ostanu sa pogrešne strane gvozdene zavjese osuđen je na propast, što je vidljivo svakome ko ima mapu pri ruci. Naime, zavjesa pada na granicu Rusije i Bjelorusije, što je prilično daleko od srpskog svijeta. Ovaj dio planete, na veliku ruskokolonašku žalost, ostaje pod dominantnim uticajem zapada, Evropske unije i NATO saveza, koji su rješeniji nego ikad da se odupru Putinovoj težnji da širi svoj toksični uticaj po Evropi. Dovoljno je ukazati na činjenicu da je par dana nakon početka invazije Putinovim propagandnim medijima zabranjen rad u Evropskoj uniji. A to je tek početak suzbijanja ruske propagande.
Sistematsko širenje dezinformacija kojem smo izloženi već godinama ostavilo je neminovne posljedice, pa ne iznenađuje masovna podrška koju obični ljudi upućuju Rusiji u trenutku kad njena armada ubija nevine ljude po Ukrajini. Trenutak otrježnjenja je nastupio, ali je opijenost putinofilijom teška boljka koju nije lako zaliječiti. Ne znam samo čemu se nadaju ti zabludjeli poklonici ruske moći. Zar misle da bi ih ruski gospodar tretirao bolje nego svoj rođeni narod? Ako ovdašnji ljubitelji Putinove sile ne znaju kako njihov omiljeni diktator postupa sa sopstvenim građanima u mirnodskim uslovima, sad mogu da vide kakav odnos ima prema Rusima u ratu.
Ljudožderska država
Diktator je poslao slabo obučene vojnike da napadnu nezavisnu zemlju, da postanu agresori i ratni zločinci. Njihovi roditelji najčešće i ne znaju da su im sinovi u Ukrajini. Mnogim vojnicima koji se nalaze na odsluženju vojnog roka oficiri su prisilno promijenili status u vojnoj knjižici, proglasivši ih vojnicima pod ugovorom, a da ih niko ništa nije pitao. Ministarstvo odbrane Rusije ne objavljuje informacije o poginulim i zarobljenim pripadnicima ruske vojske, niti nalazi za shodno da obavijesti njihove porodice o bilo čemu.
S druge strane, Ukrajina je pokrenula internet stranicu „Potražite svoje“ na kojoj porodice ruskih vojnika mogu da saznaju šta im se dešava s djecom, da li su živi, mrtvi, zarobljeni, gdje se uopšte nalaze. Takođe su otvorili i telefonsku liniju na kojoj roditelji mogu da dobiju informacije o svojim sinovima koji učestvuju u ratu. Kako je ruska država odgovorila na ovaj čojstveni potez? Roskomnadzor, ruska federalna agencija za praćenje i nadzor medija i komunikacija – jednostavno je blokirala ovu stranicu za građane Rusije. Zašto bi roditelji znali da li su im djeca živa? To nije u nacionalnom interesu državne nemani.
Za Putina i ostale budžovane ruski vojnici su potrošna roba, topovsko meso koje melju u ratnoj mašini, sitni šrafovi čiji životi ne vrijede ništa. A naši tobožnji rusofili se dive toj ljudožderskoj državi koja ponajviše podsjeća na onu Džojsovu „krmaču koja proždire svoj okot“. I to u času kad se svako ko u sebi ima zrno čovječnosti divi hrabroj borbi ukrajinskog Davida protiv ruskog Golijata. U danima kad se čitavim svijetom prolama poklič slobode: Slava Ukrajini!
Žurnal / AS info
