Kada je proglašena Zaštićena zona Srebrenica, mi smo vjerovali u taj holandski bataljon i u Moriona
Bliži se 11. juli, najtopliji mjesec, a najhladniji dan. Uskoro je trideseta godišnjica obilježavanja genocida u Srebrenici koji je počinjen nad Bošnjacima, a dan danas mnoge porodice traže kosti svojih najmilijih.
Penzioner Abdulah Halilović iz Srebrenice jedan je od preživjelih, ali je izgubio 28 članova svoje familije. U ispovijesti za „Dnevni avaz“ priča svoju potresnu ispovijest. Tokom agresije na BiH bio je u Srebrenici gdje je živio i radio od 1987. godine u jednoj fabrici. Rat je dočekao u Srebrenici sa suprugom i svojim trogodišnjim sinom.
– Godine 1995. sam prešao onaj put. Put smrti od Srebrenice do Nezuka, tako da nisam ni razmišljao da će to biti, ali početkom ’92. godine vidjelo je se da teritorijalna odbrana izvlači naoružanje iz Srebrenice, da se formira rezervni sastav policije, vojske. Ja sam se tada nalazio u neposrednoj blizini, 5 km od Srebrenice, u mjestu Joševa, iznad Srebrenice, i gledali smo sva ta događanja, paljenje kuća, provaljivanje u njih, pucanje. Godine 1992. su srpske snage krenule i gledajući iz tog sela su počele paliti muslimanske kuće po Srebrenici, zoljama, s kamiona, vidjelo se to golim okom. Znali smo da je to nemoguće – sići u Srebrenicu, da je to već početak jednim dijelom rata, a granate su od 1992. godine do 1995., znači to je padalo na Srebrenicu. To se nije moglo izbrojati – kaže Halilović.
Kuću su napustili kada je počela paljevina drugih kuća u njihovom mjestu.
Odlazak s ognjišta
– U tom momentu, kada je Srebrenica pala u srpske ruke, odnosno u srpsku vojsku i kad su je proglasili srpskom Srebrenicom, zvali su na megafon ko želi da se vrati, da živi tu… Tad sam u tom momentu razmišljao: što god bude bilo, borit ću se samo da spasim porodicu ili da izađem mirno iz Srebrenice, ili ako drugo ništa ne bude preostalo, onda se moramo boriti da bismo se vratili, da bismo živjeli tu i da bismo ostali. Nisam nikada pomišljao da ću otići negdje sa svog ognjišta. Svi članovi moje familije su bili ovdje, moj otac, amidže, brat mlađi, od sestre mi svekar, svekrva, djeveri, njih četvorica – istakao je Halilović.
Halilović je izgubio oca (1943.), brata (1969.), amidže, uži krug familije, kao i rođake, sve ukupno njih 28. Od njih 28, osmero još nije pronađeno, a 20 je pronađeno i ukopano u Memorijalnom centru Potočari.
Dodao je da te kobne 1995. godine nije uspio ni da se pozdravi sa sinom, niti suprugom, niti s amidžama koji su otišli u Potočare.
– Samo sam rekao: „Vi idite prema Potočarima, ja idem preko šume“. To je bio posljednji put kad sam ih vidio, negdje u 13 sati poslijepodne, 11. jula. Tek 25. jula sam čuo gdje mi se nalazi porodica, da su u nekom kampu, u Špionici. Ranjen sam u tom hodu i dan danas imam posljedice i nosim metak u desnoj ruci. Ranjen sam na Bajkovici, u proboju. Nisam vjerovao da mi je iko od porodice preživio, jer ono što smo mi preživjeli na tom putu, smatrao sam da je ista sudbina i njih dočekala, kao i nas – istakao je.
Zaštićena zona UN-a
– Kada je proglašena Zaštićena zona Srebrenica, mi smo vjerovali u taj holandski bataljon i u Moriona, jer naoružanje je predato što se tiče nas, jer jednostavno smo osjetili sigurnost. Bit ćemo zaštićeni, neće se više ratovati, ni događati bilo kakvi nemili događaji. Međutim to je sve bilo onako kako se izdešavalo i istog razloga sam razmišljao da je tu, UN je tu, Potočari su tu, da će biti zaštićena i djeca i žene. Međutim oni su to izdvajali, moje amidže su izdvojeni u Potočarima, jedan, drugi, četvorica rođaka, oni su izdvojeni, pobijeni, pronađeni u masovnim grobnicama, u Čančarima itd. Vjerovali smo, ali je to sve bilo uzalud. Moja prva slika, koju ne mogu zaboraviti je moje prvo ranjavanje, dešavanje, jer nisam mogu vjerovati da može čovjek na čovjeka pucati i da se može to desiti. međutim prvo ranjavanje sam imao na jednom od mjesta oko Srebrenice, gdje sam vidio da je jednostavno srpski vojnik, bacio bombu na mene i ta se bomba aktivirala, oštetila mi dijelove tijela na lijevoj nozi. To mi je bio jedan od najtežih momenta jer nisam vjerovao da do prije, na godinu dana, 1991. da smo s tim komšijama živjeli zajedno pozdravljali se, družili i na kraju da očekuješ da se tako nešto da se desi. To mi je bilo najteži prvo ranjavanje, gdje je moja supruga iz Srebrenice u to mjesto krenula pješke kada je čula da sam ranjen, da ne mogu na nogu, ona nije vjerovala. Kada je me vidjela, ona kaže: “Ja sam mislila da su mene sve vrijeme lagali, da si ti poginuo“. E to su bili moji najteži momenti. Onda sam tačno shvatio da je rat na pragu i da tu nema više, jednostavno traži spas i pokušaj zaštiti porodicu, samo sam to razmišljao – zaključio je.
Zauzimanje bošnjačkih kuća
– Čovjek koji je bio u mojoj kući, koji je srpske nacionalnosti, sa ženom i dvoje djece, pitao sam ga zašto je došao iz Lukavca ovdje. Rekao mi je da su bili lošeg imovinskog stanja…Tadašnje vlasti, vođe te „vojske RS“ rekli su im: „Kuću, koju zauzmete u Srebrenici, bošnjačku, ta kuća ostaje vaša“. Mi smo oko 12 izašli, a srpske snage su ušle u jedan dio Srebrenice. Sav narod koji je krenuo, prošao je ispred moje kuće – kazao je.
Pješačenje iz Denhaga
– 2023. godine je u čast žrtava majki, poginulih sinova, očeva i drugih koje nisu pronašli svoje, u čast tim majkama i žrtvama Srebrenice sam krenuo sa jednom grupom iz Denhaga ispred zatvora Ševeringena. Krenuli smo pješke 9. aprila i stigli smo 25. juna u Nezuk da bi se priključili koloni iz Nezuka za Srebrenicu, za Potočarima. Znači 1.820 kilometara sam pregazio pješke, Nizozemska, Njemačka, Austrija, Slovenija, Hrvatska, BiH – rekao nam je Halilović.
Halilović je 2005. godine prvi put ušao u svoju kuću, u Srebrenicu, nakon nekoliko godina.
DnevniAvaz/ASinfo
