HomeTop 7BANOVIĆI: Ramazanska priča - Safet Berbić

BANOVIĆI: Ramazanska priča – Safet Berbić

Baš kao u filmskom scenariju: Malo bosansko selo Borovac, petak, 18. ramazan 1434. godine po Hidžri, 26. juli 2013. godine po miladu. Stara oronula drvena kuća, šeperuša, oblijepljena blatom. Sunce uranja u mračnu šumu Tripića visa. Sparno je. U kući mladi efendija Amir čeka iftar. Domaćica Fatima, melje kafu i priča mu, sve kriomice i šaptom, da njezin muž Ahmo ne čuje.

Evak je to bilo. Došla ja tamam iz Bučika kod sestre Hanife u Borovac. Došla na konak. Sve pjehe preko Šibova, Hrastića i Muhamedova Brda, Lojina Brda, pa na Guvništa, na Gaj i Deliće, pa na Cerinu Ravan, a onda priko Podova, Prokopa, Palučka i Majne, sve do Borovca. Daleko za stare, ali ja cura, ih, ništa. Došla joj pomoći brat’ jabuke. Kad smo sjutri dan završile sjele mi u hlad lipe da malo odmorimo. A u mene u sestre djever Ahmo, u bašči upjec’o jabukov pekmez. Sve mu malo širé, pa jednako tuče jabuke. Zajmio stupu pa ganja bjeline u blani, a onda ćasom vadi usitnjen kòm i ubacuje u žećku. Pa cijedi, upro k’o da joj hoće istisnuti zadnju kap. Dušu. Silan Ahmo. ‘Čele uzrojile. Njima bajram. Proha se naherila, stranice žećke se napele kao diple, a on jednako zavrće. Ev’ šta čini. Bit će da je vidio da ga gledamo, pa da mu je sad da se pokaže.“

Tu malo zastade, zamoli snahu da joj doda još kafe i nastavi opet: „Starija sestra udaje mlađu, reci bi nama mati. I, bogme, etak je i bilo. Nijesmo zadugo očijukali: najprije išaretom kroz rešetku mušepka, pa priko ograde od onije nacjepkanije i zašiljenije hrastovije proštaca, a već prid mrak otišli smo zajedno na bunar. Ahmo je nosio dvije brēme, jednu na ramenu, jednu pod miškom. Ja ga gledala i šmagala njegovan brk, pleća k’o badanj i ruke sa debelim venama. K’o pritke. I krenuo ašik. Dva mjeseca izatale, na Smilju veseljeAman jarabi, ko nije vidio naroda. Došao svijet iz Grivica, iz Mrdića, iz Tulovića, iz Treštenice, iz Omazića, bilesi i sa Oskove. Došla i tetka Rahima iz Poljica, rođak Sabit iz Suhe, onaj što ima hudog bolesnog Mušana što jaše pritku kao konja i viče: šibula, kitula, glable. I, hele, trajalo je veselje cijeli dan. Pa đerdek, pa kna. Lijepi mi bili. Najljepši. He, a vidi nas sad.“

A onda je krenuo život. Pričala je dalje. Iz njihove ljubavi rodilo se desetero djece, pet sinova i pet kćeri. Svi zdravi i živi. Elhamdulila. Sve su ih Ahmo i Tima slali u mehtef, sve ih slali u školu. Djeca se izmeđuse natjecala u znanju, učila jedna od drugih: najviše naseljeno mjestu u Jugoslaviji, najsjeverniji grad u Europi, jedanaest teza o Feuerbachu, H2SO4, deklinacije i konjugacije, akceleracije, narodi i nacije… Troje je i fakultet završilo, a svi ostali srednju školu. Svi se poudavali, svi se poženili i svi otišli svojim putem, neko u Banoviće, neko u Tuzlu, Sarajevo, u Split, jedan je sin u Americi. I tako, svako dijete imalo svoju nafaku. „Ona mi šći Mejra, ona je najdalje dobacila, hem direkter u firmi, hem kazuje djeci u školi“, priča Fatima, a Kadiru, hej, ja.“ Ovdje joj se oteo golem uzdah. Amir je šutio.

Za kratko vrijeme Ahmo i Tima ostali sami. Nikad nisu uspjeli napraviti novu kuću. Iz onog prizemnog kućerka svu su djecu na selamet izveli. Čijem ćeš pravit kuću, reci bi Tima, sve što pokosimo, požanjemo, oberemo, ispečemo, zakoljemo u pastrmu, sve bi daj djeci da se školuju. A sad, sad se nejma rajšta pravit kuća.

Otkud mladi efendija Amir u ovoj kući?

Pa, on je njihov daleki rođak. Po Fatimi. Njezina je mati Ajna, Amirovoj materi polusestra. A opet s očevu stranu isto su rođaci, njezin i Amirov otac su tečići. Ali, daj Bože da bi Amir, zbog ustreptala rodbinskog osjećanja ikad došao u Borovac da nije raspoređen, iz Rijaseta, da upravo ovdje klanja teraviju tokom ovog ramazana.

Fatima jednako melje kafu i priča Amiru, sve kriomice i šaptom da Ahmo ne čuje:

– ‘Vako je u nas u kući, tijesno, malehno, nisko, sve se bojim udarit će moj efendija glavom u gredu. Al’, još malo, još samo malo, ja sam nama rezervisala stan. Dvosoban. Samo nemoj govorit’ Ahmi.

– Neću – reče zbunjeni mladi efendija, premda mu ništa nije bilo jasno. Ipak priupita: – Kakav stan, gdje, u Banovićima, u novogradnji, ili neku garsonjeru u starim zgradama?

– Aja bo’me, eno, enam, pod lipom, kraj sestre mi, svekrve i svekra.

Amir pogleda kroz otvoren prozor. Ramazan je upolovio, sinoć su obilježili Lejletu-l-Bedr pa je pun mjesec obasjavao meraju. Pod lipom su se bjelasali nišani na malom porodičnom mezarju.

– A tu je taj stan – zaključi mladić srameći se vlastite gluposti.

Fatima se nasmijala. Efendija je mislio: Bože dragi, pa je li moguće biti toliko predan Allahu da se ni trûna ne plašiš smrti. Štaviše, spremno je iščekuješ. Bezmalo joj se raduješ. Koje je to savršenstvo, koji je to stadij duhovnosti. Koja je to vjera u Boga. Misao zakorači u sutra: vidi Amir efendija sebe kako joj dolazi na dženazu, svijet ispunio bašču, na tabutu pod lipom, kraj iskopana mezara leži Fatima, mirna, sretna, nasmijana. Seli u svoj novi stan. Kraj svog Ahme. On je još lani preselio, nekako o aliđunu. „Vako, ispostilo se, čupala ja luk u bašči“, prepričava Fatima, „zovnem Ahmu da napoji mâl, a on ni mukajt. Ahmo, Ahmo, viknem ja, aja bo’me, ništa, a ja ti poleti dol, kad ono, moj Ahmo up’o priko jasala, jednom rukom drži ručku kante, a Rûma popila vodu pa ga liže po glavi. A moj Ahmo k’o da j’ zasp’o. Iz džepa mu ispala ona pumpica, znaš da j’ im’o zaduhu. Al’ nije on im’o zaduhu zbog cigara nego mu samo nješto otkazalo u plućima, odjednoč. Jest on volio i popit, nejma hasne. Al’ et’.“

U maloj sobi spustio se strop, grede se izvitoperile, sijalica migolji, podnica pod nogama škripi, električni šporet marke Šampion ne da se dirnuti. Snaha izolirala ručku džezve kuhinjskom kanjavicom i opet je strah. Kaže jednom je zamal’ ubilo. Fatimina praunučica širom otvorila pendžer. Iznenadilo je, jer se otvara napolje. Umalo da padne. Muha na staklu se ne miče. Druga snaha, Fadilovica, prostrla sofru, nasjekla kupovnog hljeba i napunila tanjire mohunama s kajmakom. Sve je servirano i čeka efendiju. U vitrini iza efendijinih leđa naslagane knjige. Fatima mu hoće pokazati jednu. On ustaje i pomaže joj. Osamdeset i tri su joj godine. Nije to malo. Ustala bi ona i sama, kaže, al’ neka, lakše je, kad ti neko pruži ruku. Uzima mushaf umotan u grubi papir od žake brašna. Piše na njoj: Pšenično brašno, tip 500, neto 25 kgMlin Ljubače. „Ovo je meni babo moj dao, rahmet mu duši. Davno, davno. Ne znam ni ja kol’ko je knjiga stara. Ja je pamtim ‘vak’u. A u ratu je zgodila granata. Jedva sam sastavila sve stranice. Ima i Muhamedova smrt“, kaže naglašavajući obje riječi. Muhamedova smrt. Nena Fatima lista knjigu. Svaka je stranica za sebe, nijedna nije uvezana. Dva puta prelazi preko isto tako žutih stranica, manjeg formata i jednako traži Muhamedovu smrt. Ne zna Amir šta je Muhamedova smrt, a stid ga pitati je. I najzad nalazi upravo te, manje stranice, također na arapskom. „Evo je“, kaže sva sretna. A onda mu nabrzinu izrecitira jednu ilahiju o Avdiji.

 Mohune nisu bile dovoljno slane, a malo su se i hladnule pa se punomasni domaći kajmak u njima stisnuo. Kao i u salati od krastavaca i paradajza. Sve je domaće, i hljeb rumeni. Onaj kupovni, niko i ne gleda. Dvije su čaše vode, a desetero u halki sofre. Ona muha lijeno hoda prozorskim staklom. Tijesno, a tako prostrano. Fadilovica iznese još dvije posude, u prvoj puno mesa, janjećeg, a u drugoj riža sa piletinom.

– Uzmi, efendija paprike.

– Gdje vidiš paprike.

– Eto hin – pokaza na janjetinu – eto, filovane. Ja sam samljela meso. Šta ja znam, nijesam dala snahi da samelje u mesnici. Svašta oni tam melju, beli i paščetinu. A tupa mi ova moja mašina, mljela sam sve od podne do ikindije.

Toliko je bila uvjerljiva u svojoj ukusnoj šali da je Amir pristupio janjetini vrlo oprezno.

Ahmo štrca u se nepoznat zrak iz bočice ne bi li makar na tren lakše dahnuo. Ne pomaže. U sepetastim grudima škripi. Svaki dah zvuči kao da je posljednji. „Samo malj, pa u glavu“, kaže. „Jami“stûca ga Fatima.

Onda je došao presmac, pa sevdiđah. I na kraju sutlija. Bilo je i hurmi.

Potom uzimaju abdest. Nema kupatila. Česma napolju usahla, kaže, ‘vako svake večeri deveramo, zavrnu, baš pred iftar. U prijedsoblju praunučica ispružila ručice kao da uči Fatihu i na njih stavila avdešnjak. Skrušeno i stidljivo čeka da efendija uzme abdest. Učenje vjeri i pokornosti odmalehna. Kaže Fatima da će muslimanu taj peškir i sedžaza svjedočiti na Sudnjemu danu. Sudnjemu, baš je tako rekla, sa u na kraju riječi. Fatima drži bokal vode. Uz zid tri fotelje sa drvenim rukonaslonima poredane u niz. Kao u abdesthani. Leđen aluminijski. Pogužvan abdestima. Dvije rupe na dnu kalaisane. Poslije svakog abdesta se prazni. Ustajući da uzme abdest Amir zamoli Fatimu da je fotografira. Ona staje uza zid i popravlja šamiju. O zid okačena dva okvira sa fotografijama. Pojašnjava: „Ovo mi je šći, Kadira, rahmet joj duši, zgodio je vlaški snajper dok je prala haljine dìjetu na bašči. A ovo smo ja i Ahmo, kad smo se uzeli. Pedeset prve, druge slagat ću ti. Jelde da smo bili glaviti?“ U tom drugom okviru još nekoliko crnobijelih fotografija. Prepoznaje Amir Ahmu na jednoj, vojničkoj. Uspomena iz JNA. Ahmo sa paperjastim brčićima, mlad, jedar, rumen.

– Ovo smo ja i u mene sestra Hanifa, rahmet joj duši – kaže Fatima pokazujući još jednu fotografiju na kojoj su dva djevojčurka od po petnaest-šesnaest godina, ne više, lijepo nabranih dimija, zamotane čevretima, sa buketima karanfila u rukama.

Tamo, u sobi, u kojoj su maločas iftarili, začuše se snahe. Jedna drugu kori:

– Jer bona nijesi iznijela postijerku iz sobe. Sramota je.

I zaista, u uglu, naspram vitrine, tek tad je Amir primijetio, naslagana je prostirka, spužve, jastuci i jorgani opšiveni starim dimijama. Njemu su bili kao blistav osmijeh. Bez kojega bi soba bila krezava.

Ova kuća će poletjeti u nebo od ljubavi. Bog je poslao Amira ovdje da spozna šta je ljubav, šta je sreća, šta je dobrota. Šta je vjera u Boga.

Dok se vozi automobilom, zajedno sa Fatimom ka malehnom mesdžidu, gdje će klanjati teravih-namaz, Amir pokušava obuzdati misao. Nikad u životu nije imao bolji iftar, a naiftario se valahi, svugdje i svega: i sogan dolme, i filovane paprike, sirnice i zeljanice, krompiruše i bureka, i graha, i begove čorbe i ćevapa, i svakojakih tradicionalnih delicija, ali i morske ribe, dagnji i pice, i lignji i drugih jela koja sa našim podnebljem i tradicijom nemaju ama baš nikakve veze, ali nigdje, nigdje, uz sav napor domaćina da tako bude, nije našao toliko ljubavi u iftaru, abdestu, akšamu…

Učeći Šehru ramadan na stajanju prvog rekata jacijskog farza jedva se suzdržao da ne zaplače od sreće. Jedna mu je suza kliznula niz desni obraz, ali glas začudo, nije drhtao. Klizili su i ajeti, melodično i razgovijetno. Predajući selam na desnu stranu vidio je krajem oka Fatimu kako sjedi iza malehne drvene štokrlje pokrivene peškirom. Jednu nogu je presavila u koljenu, a drugu pružila uza zid. Daj Bože ovom svom robu zdravlja, planinu zdravlja, molio je mladi efendija. Predajući selam na lijevu stranu vidio je kako se rubom malehnog mihraba penje mali pauk i plete. Plete još jednu priču o dobrom insanu i lijepom ramazanu.

Safet Berbić

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here

IZDVOJENE VIJESTI