Podatak koji je objavio predsjednik SAD Donald Tramp (Trump) da gotovo trećina imigrantskih kućanstava iz Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama prima neki oblik socijalne pomoći na prvu zvuči kao municija za sve one koji godinama imigraciju opisuju kao “teret” za američkog poreznog obveznika. Međutim, kao i obično, stvarnost je znatno dosadnija – i racionalnija – od političkih parola.
Cijeli spektar
Prema dokumentu koji prikazuje stope korištenja socijalnih davanja među imigrantima prema zemlji porijekla, 32,4 posto bh. kućanstava u SAD prima neku vrstu javne pomoći. To uključuje čitav spektar programa: od pomoći za hranu (SNAP), zdravstvenih osiguranja poput Medicaida i CHIP-a, do subvencioniranog školskog obroka ili pomoći pri plaćanju stanarine.
Za početak, važno je reći ono što se često “zaboravlja”: podaci se odnose na kućanstva, ne na pojedince. Ako jedno dijete u porodici prima besplatan školski obrok, cijelo kućanstvo ulazi u statistiku korisnika. Ako je dijete rođeno u SAD – a velik broj djece bh. imigranata jeste – ono ima puna građanska prava, uključujući pravo na socijalne programe. U prijevodu: statistika se vrlo lako napuhuje, bez ikakve veze s lijenošću, neradom ili “socijalnim mentalitetom”.
Drugo, BiH se, prema ovom kriteriju, uopće ne nalazi u vrhu. Na prvom mjestu su državljani Jemena (75,2 posto), Somalije (71,9 posto) i Maršalovih Otoka (71,4 posto). Slijede Dominikanska Republika (68,1 posto), Afganistan (68,1 posto), Kongo (66 posto), Gvineja (65,8 posto), Samoa (63,4 posto) i Zelenortski Otoci (63,1 posto).
Zemlje i regije s najnižim stopama korištenja državnih naknada su Bermuda (25,5 posto), Saudijska Arabija (25,7 posto), Izrael/Palestina (25,9 posto), Argentina (26,2 posto), Južna Amerika (26,7 posto), Koreja (27,2 posto), Zambija (28 posto), Kenija (28,5 posto), Litva (29,2 posto).
Fragmentiran sistem
Američki sistem socijalne pomoći, za razliku od evropskog, nije univerzalan. On je fragmentiran, strogo uvjetovan i često vezan za radni status. Medicaid, SNAP ili stambeni vaučeri nisu znak luksuza, nego minimum koji omogućava ljudima da prežive dok rade – često na slabije plaćenim poslovima koje domaća radna snaga sve rjeđe prihvata.
U tom kontekstu, podatak da je samo trećina bh. kućanstava ikada koristila neki oblik pomoći prije govori o visokoj zaposlenosti i integraciji bh. dijaspore, nego o njenoj navodnoj zavisnosti od države. Većina tih ljudi radi, plaća poreze, školuje djecu i gradi život bez ikakvih romantičnih iluzija o “američkom snu”.
Na kraju, cijela ova priča manje govori o imigrantima, a više o političkoj potrebi da se kompleksna društvena pitanja svedu na jednostavne krivce. Imigranti su zgodna meta. Brojevi se lako izvlače iz konteksta, a strah se uvijek dobro prodaje.
Dnevni avaz/ASinfo
