U svijetu u kojem se politički poeni sakupljaju brzinom viralnog tvita, a činjenice često gube bitku pred senzacionalizmom, Milorad Dodik je otvorio još jedan front svoje političke kampanje. Ovoga puta meta nije neka dnevna politička tema, nego sama historijska uloga Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Kroz niz izjava – od komemoracija u Donjoj Gradini do intervjua u Vašingtonu – Dodik pokušava konstruirati novi politički narativ: Bošnjaci kao historijski saradnici nacizma, narod, navodno, obilježen antisemitizmom i prirodnim neprijateljstvom prema Izraelu i Zapadu.
Pokušaj podvale
Zanimljivo je da se ista teza pokušava podvaliti i od pojedinih hrvatskih nacionalističkih krugova, uprkos činjenica da je NDH redom vođena od Hrvata i u političkom i vojnom smislu bila, vjerovatno, i najkrvaviji nacistički marionetski režim u Drugom svjetskom ratu.
Jedan od ilustrativnih primjera ovog odnosa prema historiji jeste Dodikova nedavna izjava da bi Sarajevsku hagadu trebalo “vratiti Izraelu”. Prema njegovim riječima, riječ je o jevrejskom kulturnom blagu koje Sarajevo, navodno, politički zloupotrebljava. Problem je u tome što Sarajevska hagada nikada nije bila u Izraelu, da bi se tamo mogla vratiti. Riječ je o iluminiranom sefardskom rukopisu iz srednjovjekovne Španije koji je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine otkupio još 1894. godine od sarajevske porodice Koen. Hagada je vlasništvo Bosne i Hercegovine i jedan od najpoznatijih simbola multikulturalne tradicije Sarajeva.
Gnusne laži
Ali Dodikova izjava nije rezultat neznanja. Ona je politički signal. Predstavljanjem Hagade kao “zarobljenog” jevrejskog blaga u rukama muslimanskog Sarajeva, Dodik pokušava poslati poruku međunarodnoj javnosti da je upravo on taj koji štiti jevrejsku baštinu. Ironija je u tome što su upravo muslimani u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata spasili Hagadu od nacista. Bibliotekar Derviš Korkut sakrio ju je od okupacionih vlasti i tako sačuvao jedno od najvrednijih jevrejskih rukopisnih djela u Evropi.
Mnogo ozbiljnije od priče o Hagadi su Dodikove izjave iz Vašingtona u kojima tvrdi da su “muslimani u Bosni u Drugom svjetskom ratu bili na strani Hitlera” i da su organizovali koncentracione logore za djecu. Takve tvrdnje predstavljaju klasičan primjer ne više ni revizionizma, nego bezočnih laži. Koncentracioni logori na teritoriji Bosne i Hercegovine bili su dio sistema Nezavisne Države Hrvatske i nalazili su se pod upravom ustaškog režima iz Zagreba u kojem je tek nekolicina muslimana zauzimala rukovodeće pozicije. Bošnjaci kao narod nisu imali politički aparat niti državu koja bi mogla organizovati takav sistem.
Još važnije, Dodik prešućuje jedan fenomen koji je gotovo jedinstven u okupiranoj Evropi – Muslimanske rezolucije iz 1941. godine. Bošnjački uglednici iz Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banje Luke tada su javno osudili ustaško nasilje nad Srbima i Jevrejima i zahtijevali njegov prekid. Muftija Muhamed Kurt u Tuzli spriječio je paljenje pravoslavne crkve, dok su porodice poput Korkuta i Hardaga spašavale jevrejske sugrađane.
Razlog Dodikove retorike nije historija nego politika. On pokušava uklopiti vlastiti narativ u širu ideološku sliku koja je danas popularna u dijelu zapadne desnice – sukob “hrišćanskog svijeta” i “radikalnog islama”. U toj konstrukciji Dodik sebe predstavlja kao branitelja zapadne civilizacije, dok Bošnjake pokušava prikazati kao potencijalnu sigurnosnu prijetnju.
Nije bezazleno
Ignorisati takvu propagandu bila bi ozbiljna greška. U svijetu u kojem se narativi šire brže nego činjenice, historija se vrlo lako pretvara u političko oružje. Upravo zato je važno stalno podsjećati na ono što je stvarna historija Bosne i Hercegovine: na Hagadu koju su Bošnjaci spasili od nacista, na rezolucije kojima su branili svoje komšije i na antifašističku borbu u kojoj su dali ogroman doprinos. Jer ako se laž dovoljno puta ponovi, ona na kraju počne zvučati kao istina.
Dnevni avaz/ASinfo
