Dok druge države preuzimaju strateške kompanije u krizama, vlast u BiH odbija i zaštitu i vlasničku intervenciju, gurajući hiljade radnika ka gubitku.
Ako postoji trenutak u kojem država treba pokazati da razumije šta znači riječ „strateški“, onda je to upravo sada. U vremenu globalnih poremećaja, ratova, prekida lanaca snabdijevanja i geopolitičkih tenzija, Bosna i Hercegovina – odnosno njena federalna komponenta – ponaša se kao da industrija čelika nije pitanje opstanka, već birokratska fusnota.
Dvostruko odbijanje zaštitnih mjera za domaću proizvodnju čelika već je signal da politička elita ne razumije šta gubi. Gašenje pogona poput „Nove Željezare“ Zenica ili kolaps sistema oko lukavačke „Koksare“ ne znači samo zatvaranje fabrika – to znači gašenje čitavog industrijskog ekosistema: stotine povezanih firmi i desetine hiljada ljudi koji direktno ili indirektno žive od tog sektora.
Zato se postavlja logično pitanje: ako već država nije spremna zaštititi industriju regulatornim mjerama, zašto je ne bi spasila vlasnički?
Država kao investitor
U liberalnoj teoriji država ne treba upravljati privredom. Ali čak i najortodoksniji zagovornici slobodnog tržišta priznaju izuzetak: strateške industrije u kriznim vremenima. Čelik nije bilo kakva roba. To je osnova svake ozbiljne ekonomije – od infrastrukture do vojne industrije. Zemlja koja nema vlastitu proizvodnju čelika u kriznim vremenima postaje zavisna, ranjiva i politički ucjenjiva.
Ako već tržište ne može izdržati damping cijene uvoza, a država odbija da reaguje carinama ili kvotama, onda preuzimanje vlasništva postaje posljednja linija odbrane.
Ovakvi potezi nisu nikakav presedan, nego standardna praksa čak i u zemljama koje se kunu u tržište. „Air Serbia“ je spašena uz direktno učešće države Srbije, koja je preuzela ključni vlasnički udio kako bi spriječila gašenje nacionalnog avioprijevoznika. „Lufthansa“ je tokom pandemije spašena državnim paketom pomoći vrijednim milijarde eura, uz ulazak države u vlasništvo. „Uniper“ je praktično nacionaliziran kako bi Njemačka osigurala energetsku stabilnost tokom krize izazvane ratom u Ukrajini. „U.S. Steel“ i šira američka industrija čelika decenijama uživaju zaštitu kroz carine i subvencije, upravo zato što se smatraju strateškim sektorom. Drugim riječima, kada stvari postanu ozbiljne – države zaboravljaju ideološke rasprave i štite ono što smatraju ključnim.
Bh. paradoks
Problem Bosne i Hercegovine je što ne radi ni jedno ni drugo. Ne štiti domaću industriju kroz trgovinsku politiku. Ne ulaže kao vlasnik kada tržište zakaže. Ne postavlja strateške ciljeve. Slučaj „Koksare“ Lukavac je školski primjer. Desetine miliona maraka dobiti nestaju bez jasnog traga, odgovornost se razvlači godinama, a na kraju cijenu plaća 800 radnika i cijeli jedan industrijski grad, dok se u pitanje dovodi i sama sigurnost države BiH i bošnjačkog naroda. Preuzimanje „Željezare“ i „Koksare“ od Federacije BiH ne bi bilo ideološki zaokret, nego krizna mjera. To bi značilo očuvanje radnih mjesta i industrijske baze, stabilizaciju sektora dok se ne pronađe održiv model i kontrolu nad ključnim resursom u nestabilnom geopolitičkom okruženju. Naravno, država ne bi morala nužno trajno upravljati tim kompanijama. Ali može – i mora – djelovati kao privremeni vlasnik koji stabilizuje sistem, restrukturira ga i priprema za održivu budućnost.
Neugodno pitanje
Na kraju, ostaje najneugodnije pitanje. Ako je jasno da će bez intervencije industrija čelika nestati, a država odbija i zaštitu i preuzimanje – kome to odgovara? Uvoznicima? Transportnim lobijima? Političarima koji znaju da radnici iz tog sektora nisu njihovo biračko tijelo? Ili onima koji namjerno žele oslabiti državu i njene kapacitete.
DnevniAvaz/ASinfo
