Učeni ljudi poput rahmetli Tunje, Šarčevića, Zgodića, od kojih smo učili, znali su vrijednosti IDEJE, koja jeste i treba biti pokretač čovječanstva. Pisali su i govorili o tome, iz njhovog pera nastajala su kapitalna djela vrijedna svakog poštovanja i divljenja. Dakako, toj plejadi velikana u našoj bližoj i daljoj historiji, možemo pridodati i druge autore od Lamekanija pa do savremenog doba i naše današnjice.
Potrebno je sagledati i poznavati taj niz, da bi se shvatila naša društvena misao, okolnosti, kao i uopće naše stanje duha.
Kada kažemo “misao” to, zapravo, podrazumijeva suštinsko razumijevanje nekog pitanja, ali i duboki, složeni, naporni, unutarnji proces nastanka MIŠLJENJA, koje na koncu dovodi do formiranja djela, ali i stava po nekom pitanju.
Stav u osnovi, treba biti snažan i stamen, poput stavova mog profesora rahmetli Fikreta Karčića.
I sada dok se bavim ovim pisanjem, primjećujem da spominjem uglavnom ljude koji su preselili na bolji svijet. Pa me to dovodi do spoznaje da su stare i temeljito obrazovane generacije naših mislilaca otišle, a nove nisu izrasle, ili su nedovoljno afirmisane, pa s toga nameće se dodatno pitanje- Ko danas uspostavlja bosansku društvenu misao, daje mišljenje ili zauzima STAVOVE? Ko nam to daje smjernice i koji su to kriteriji u društvu, u svim društvenim segmentima, odnosno kamo idemo? (da ne kažem: “Kamo to srljamo”? -što je možda ispravnije).
Znanje je temelj svega. Pri tome, dakako da razumijevam ljudsku dobrohotnost koja je neupitna i koja krasi bosanskog Čovjeka, njegovu praktičnost pa i stanovite pojedinačne uspjehe, koji se mogu pripisati Čovjeku ali ne i sistemu!.
No međutim, ako se detaljno sagleda stanje u smislu nepoznavanja vlastite bosanske društvene misli i to od strane ljudi koji upravljaju određenim procesima na svim nivoima i zauzimaju neke funkcije (ali gotovo pa i bukvalno “zauzimaju”), od nivoa grada do nivoa države, onda valja priznati da svi mi, zapravo, hodamo po teškom plićaku, i da postoji opravdana bojazan, da se ne nasučemo na sprud ili na neki podvodni greben koji čeka i vreba.
Ovaj tekst zapravo želi da postavi pitanje-Da li smo spremni za duboke vode, nepredvidiva mora i da li smo u stanju da bisere (bisere bosanske mudrosti i rješenje bosanske konstantne krize), sa dna mora izvučemo na svjetlo dana i sunca? A sunce je stvoreno za sve nas ,zar ne?- pa tako i biseri ali i krize. Dočim, mnogi oni koji vladaju na svim nivoima ili su u toj poziciji vlasti: znaju samo za bisere; a kriza i neimaština pripada svim ostalim (narodu, dakle).
Dodajmo i to, iako se zapravo podrazumijeva, da se ispod, naizgled mirne površine mora kriju neslućene dubine; nauke, misli, spoznaje, duha….
No vratimo se na početak ovoga teksta. Tomas Man u svom genijalnom “Doktoru Faustu” razmatrajući “početke svega” zaključuje “…U početku bijaše djelo…”. Ta misao uglednog nobelovca otvara nam nove vidike: Naime, gdje su djela od svih naših vodećih, ili jasnije rečeno, vladajućih struktura???
Riječi ne manjka, samohvalisanja, i jeftine frazeologije ima na pretek, prisvajanja tuđeg perja kao svojega: svega ima ali Djela nema!Latinska mudrost kaže “Acta, non verba” -“Djela ne riječi!
Ako dalje slijedimo ili temeljito razumijevamo misao koja, evo, polahko izranja onda je sasvim jasno da djela nema, jer nema znanja. Temeljitog i suštinskog znanja kako su nas podučavali naši velikani; a neke od njih smo već spomenuli.
Djelo je zapravo rezultat dugog, izuzetno napornog i dosljednog rada, počesto praćenog osporavanjima i spoticanjima; blago rečeno, što može dovesti do jednog drugog stanja koje primjećujem zadnjih decenija kao i danas, a to je stanje koje se može nazvati “tragedijom genija”.
Projektovano neznanje proizvodi neznano društvo, a sva neznana društva u svijetu imaju isti obrazac prepoznatljivosti, i neku čudnu matricu, iz koje mogu iskočiti samo najznaniji ili najhrabriji. Takvo društvo je veoma sposobno da sputa i otjera mladost, uguši snove, zamrači slobode i naočigled općeg beznađa uvjeri sve nas u vlastitu sreću ma kako to izgledalo sve izvehtalo.
Očajnički su nam potrebni temeljito obrazovani ljudi na svim nivoima, ljudi koji su pobijedili svoje “Ja”, koji su prebrodili tu slabost malograđanštine i koji su u stanju da kažu: “MI”, odnosno, mi napaćeni bosanski ljudi koji žele da žive životom dostojnim čovjeka.
Oslobodimo se i zauvijek prebrodimo izvehtale ideologije i razne skorojeviće, posegnimo za dubokim iskustvom našega bitisanja, djelima znanih i učenih ljudi, posegnimo za najboljim primjerima iz duboke i bogate memorije našega naroda, izgradimo društvo znanja, poštovanja, progresa i SLOBODE. Sve je SLOBODA!!! Ili, da pojednostavimo u potpunosti, zapitajmo se jednostavno- Kako živimo mi , a kako naši političari???
Piše: dr. sc. Suadin Strašević
