Naslovna fotografija – Mjesto Pustoline (Pustoljine) na Austro-Ugarskog karti, (Poljice)
„Što dalje gledaš u prošlost, to dalje vidiš u budućnost“.
W. Churcill.
U ranijim radovima: „Svatovac iz ugla istraživača; i još ponešto“, „Djevojački kamen“ na Mramoru“, „Drevni šehitluk“, „Vijenac i pećina Šalentra“, „Turbe paše Misirlije i Paramonte“ i „Turbe Ibrahima Abuke Derviševića u Suhoj i turbe Mulla Hajdarije u Poljicu“; putovali smo Planinom Vijenac i upoznavali njene prostrane šume Svatovca i Dubrave.
Poslije ovih šest putovanja, napravit ćemo malu stanku i osvrnuti se na napisano. Rasvijetlili smo stara dovišta i otkrili nova. Ustanovili smo značaj pećine Šalentra; identifikovali je kao bogumilsko kultno mjesto, a zatim, u vrijeme trajanja Srebreničke banovine 1463-1512. godine, i mjestom koje je imalo vojnu funkciju.
Zapravo, ono što je bitno odredilo historiju, značaj i duhovnost ove planine, jeste dodir i neposredan sudar dva moćna carstva: Osmanskog i Ugarskog. Kao izraz dubokog sjećanja na ta vremena graničnog pojasa, kod Tulovića, u narodu je ostao upamćen toponim paramonte.
Međutim, izvorno, radi se o latinskom izrazu “PER AD MONTEM”; u značenju “ka planini”, ili “kroz planinu”. Zanimljivo i značajno je spomenuti, u kontekstu našega putovanja (istraživanja) “Planinom duhovnosti”, da se izraz per-ad-montem upotrebljavao u srednjevjekovnim latinskim poveljama/ispravama; upravo u značenju opisivanja međa, međaša, ili graničnih linija koje vode prema nekom vrhu!.
Divan primjer upotrebe izraza per ad montem nalazimo u ispravi pisanoj u Zagrebačkom kaptolu, po nalogu ugarskog kralja Bele IV. 1247. godine, kojom se određuju granice posjeda Farkaša od Zagorja i njegove braće Atuna i Benedikta. U ispravi se daje podroban opis graničnog pojasa, sa međašima. (Karmen Levanić, isprava Zagrebačkog kaptola iz 1247. godine, Historia Varasdiensis, Časopis za Varaždinsku povjesnicu, Varaždin 2011.).
Upravo ugarski kralj Bela IV (1206-1270), koji je 1235. naslijedio ugarsko prijestolje, pokazivao je osvajačke aspiracije prema teritoriji srednjevjekovne Bosne, kretao u osvajačke pohode, a na zahtjev pape Grgura IX 1234. godine, poduzeo je 1235. godine krstaški rat protiv Bosne. U oblasti Soli (regija Tuzle) nailazi na žestok otpor, međutim, mađarski herceg Koloman, koji je predvodio ovaj krstaški rat, čini se, uspijeva nakratko zaposjesti periferne dijelove Bosne. U okviru ovih napada na Bosnu pojavljuju se i Dominikanci, inkvizicijski sudovi, progoni i paljevine, te ta trauma uzrokovana napadom Mađara, dugo se osjećala u narodnim predajama.
Bosanski ban Matej Ninoslav (-1250.) povlači nekoliko mudrih državničkih poteza. Prema profesoru Enveru Imamoviću, u tom vremenu, papa Grgur IX 1236. godine, upućuje pismo bosanskom velikašu Sebislavu koji je držao oblast sjeveroistočne Bosne (Soli-Tuzlu i okolinu) u kojem ga hvali što je ostao vjeran Crkvi. Recimo i to, da je velikaš Sebislav bio u rodu sa banom Matejom Ninoslavom. U tom vremenu, ili ranije, uspostavlja se granica župe Soli i gradi se crkvena infrastruktura.
U ranijem radu “Djevojački kamen na Mramoru”, objavio sam po prvi puta u nauci, do sada najstariji spomen i opis stećka na Mramoru koji datira od 30. marta 1944. godine, iz pera vrijednog lokalnog hroničara Osmana Kasumovića Bilježnika.
Djevojački kamen na Mramoru
U zabilješci Bilježnika navodi se sljedeće:
“Na području šume Svatovac u Poljicu, nalazi se brdo koje se u narodu zove Mramor, na kojem brdu stvarno i postoji jedan kamen, te se valjda i radi ovoga kamena i brdo zove Mramor.
Ovaj kamen kako se vidi odbijan nekim tupim predmetima, dok na istome nema nikakvih natpisa.
Svi su izgledi da ovaj kamen predstavlja granicu između bivših vojvoda i banova, pošto ovakvih mramora ima više po Bosni, a meni je poznat sličan ovakav kamen, koji se nalazi u selu Seona sreza Žepačkog, dok se jedan ovakav kamen nalazi u selu Đurđeviku kod Živinica”.
Tada sam između ostalog, konstatovao i sljedeće: Osman Kasumović Bilježnik se potrudio da posjeti lokalitet, napiše tekst ali i nacrta kamen u svojoj zabilješci. Istovremeno, na temelju analogije i njemu poznatih sličnih kamenova, iznosi mišljenje o kamenu; kao međašu posjeda.
Planina Vijenac sa šumama Svatovca i Dubrave
Stećak je situiran na samoj ivici veće provalije, koja ima sve karakteristike ambisa; pa je i meni, nekako, teško povjerovati da se radi o nadgrobnom spomeniku.
Lokalni hroničar Osman Kasmović Bilježnik, prije 81 godine: u svojim zabilješkama je napisao da je kamen, možda, označavao granicu između feudalnih posjeda. Vrlo je interesantno i jako zanimljivo mišljenje o kamenu kao međašu posjeda.
U kontekstu otkrića granične linije i tumačenja latinskog izraza per ad montem; mogu samo primijetiti da je Osman Kasumović Bilježnik, hroničar iz Poljica, čini se, bio u pravu. Djevojački kamen na Mramoru, prema dostupnim rezultatima istraživanja, i jeste bio kamen međaš između posjeda, župa, banova, ili možda i carstava. Navedena povelja/isprava pisana u Zagrebačkom kaptolu, na latinskom jeziku, po nalogu ugarskog kralja Bele IV. Izdata je 1247. godine. Napomenimo i to, da su srednjevjekovne povelje pisane po stanovitom obrazcu koji se prakticirao stoljećima.
Sa druge strane pak, čini se, da je kamen na Mramoru i per ad montem (Paramonte) u Tulovićima, i starijeg datuma od vremena fetha. Naime, sve upućuje na zaključak da su dovišta na Srnici, Svatovcu, Vijencu, iz ranijeg, srednjevjekovnog razdoblja. I da je, ovaj kraj u cjelosti, u duhovnom smislu, zauzimao izuzetno važno mjesto. Ono što možemo, u ovom trenutku, sa stanovitom sigurnošću iznijeti kao mišljenje jeste: da per ad montem i Djevojački kamen na Mramoru, pripadaju istom vremenu, svrhi, i kulturno-historijskom krugu koji je označavao granice jednog svijeta…
U ovom kontekstu iznimno je važno mišljenje Đure Baslera koji je u svom radu: (Župa i grad Soli u srednjem vijeku. Devedeset godina industrijske proizvodnje soli u Tuzli, Tuzla 1975. Godine), precizno navodi da su se granice župe Soli prema jugu prostirale do Đurđevika i Banovića! Đuro Basler (1917-1990), došao je do gotovo istih naučnih otkrića kao hroničar iz Poljica Osman Kasumović Bilježnik, koji je, pišući o Djevojačkom kamenu na Mramoru, iznio mišljenje da je to kamen međaš između banova i da on poznaje isti takav kamen u Đurđeviku!.
Prizor iz šume Svatovca
Međutim, historija nam sprema nova iznenađenja. Naime, spas od mađarskog osvajanja i pritiska prema srednjevjekovnoj Bosni, uslijedio je neočekivano, od dalekog azijskog naroda Mongola. Naime, Mongoli pod komandom Batu kana (1205.-1255.) pokreću invaziju prema Evropi, pa tako i prema Ugarskoj. Mongolski prodor traje od 1241.-1242. godine. Ugarski kralj Bela IV povlači se prema Dalmaciji, otocima i oprema brod za bijeg. Mongolske jedinice pratile su ga u stopu i opsjedale dalmatinske gradove. O tom stanju haosa zapise je ostavio suvremenik tih događaja Toma Arhiđakon.
Zbog smrti kana Ogotaja u Mongoliji, i dinastičkih aspiracija, Batu kan prekida invaziju. U povlačenju, sporadični izvori, navode mogućnost da su se Mongoli povlačili i perifernim dijelovima Bosne. U povlačenju, Mongoli koriste drevne puteve u dolinama rijeka, tako da je sasvim moguće, da određene mongolske jedinice prolaze dolinom Spreče; ostavljajući pustoš iza sebe.
Pojedini prostori doživljavaju demografski slom. A u dubokoj, nejasnoj, memoriji ostaje sjećanje na taj kataklizmički trenutak; na koji može upućivati naziv mjesta Pustoline u Poljicu, smješteno na obodu “Planine duhovnosti”, odakle se pruža divan pogled na Sprečko polje; a danas Modračko jezero. U starijim kartama mjesto se naziva Pustoljine. Mjesto koje je imalo značajnu infrastrukturu, do kojeg iz pravca Spreče vodi put, koji se danas naziva Graljevac, a možda, u dalekoj historiji “Kraljevac”, što, opet, vodi ka novim historijskim pogledima…
/dr. sc. Suadin Strašević/
