Dok je Bajdenova administracija upravljala procesima u BiH, Šmit bio je aktivan i nametao odluke; dolaskom Trumpa gotovo je nestao, a sad odlazi.
Kristijan Šmit (Christian Schmidt) odlazi iz Bosne i Hercegovine, a iza sebe ostavlja politički prostor zatrovan više nego razriješen. I dok će dio međunarodne zajednice njegov mandat pokušati predstaviti kao “period stabilizacije”, realnost je da BiH nakon Šmita ulazi u novu fazu neizvjesnosti – bez jasnih pravila, bez jasnog autoriteta i sa sve očiglednijim raskolom unutar samog Zapada.
Nije bio Pedi
Jer Šmit nije bio Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), koji bi čvrstom rukom i vlastitim autoritetom vodio procese, smjenjivao i nametao. Nije bio čak ni Valentin Incko (Inzko), koji je duže od decenije bio bez kormila i jasnih uputa šta da radi. Njegov mandat ostat će upamćen po jednoj stvari: potpunoj političkoj nesamostalnosti.
Kristijan Šmit nikada nije djelovao kao visoki predstavnik koji vodi vlastitu politiku, nego kao činovnik američke ambasade u Sarajevu. U ključnim momentima nije donosio odluke on, nego američki ambasador Majkl Marfi (Michael Murphy). Od izmjena Izbornog zakona, preko suspendovanja Ustava FBiH kako bi se mogla birati nova Vlada bez SDA, do donošenja zakona na osnovu kojeg je osuđen Milorad Dodik, Šmit je bio samo ruka koja potpisuje ono što je prethodno politički definirano u američkoj administraciji. Zato nije ni slučajno da je njegov politički ritam gotovo savršeno pratio političke promjene u Vašingtonu.
Kako je Šmit postao nevidljiv
Dok je Bajdenova administracija preko Marfija agresivno intervenirala u bosanskohercegovačke procese, Šmit je bio aktivan, nametao odluke, prijetio, suspendovao političke procese i pokušavao disciplinirati domaće aktere. Onog trenutka kada je Donald Tramp (Trump) ponovo preuzeo vlast u SAD-u i kada se američka politika prema Balkanu počela mijenjati, Šmit praktično nestaje iz političkog života BiH. Visoki predstavnik koji je do jučer prijetio sankcijama, izmjenama ustava i “zaštitom institucija”, odjednom je postao gotovo nevidljiv.
Upravo zato informacije da sada pod pritiskom nove administracije SAD-a odlazi sa funkcije djeluju više nego vjerovatno. To je nastavak dosadašnjeg trenda Trampa i njegovih ljudi da uklanjaju sve ostatke bivše administracije, uključujući i njihove vanjske saradnike. Jer svaki instrument traje onoliko koliko postoji politička potreba za njim.
No, Šmitov odlazak otvara mnogo ozbiljnije pitanje od samog imena novog visokog predstavnika: postoji li uopće više jedinstvena zapadna politika prema Bosni i Hercegovini, posebno danas, u trenutku sve zategnutijih odnosa između SAD-a i Evropske unije?
Ako novi visoki predstavnik bude imenovan bez ozbiljnog američkog interesa, OHR će prvi put nakon rata ostati bez stvarne političke sile iza sebe. A bez američke moći, bonske ovlasti postaju papir. Šmitov mandat je to najbolje pokazao. Nije snaga OHR-a u formalnim nadležnostima, nego u tome stoji li iza njih Vašington. Onog trenutka kada je američki fokus oslabio, oslabila je i Šmitova moć.
Naravno, odlazak Šmita Milorad Dodik i SNSD predstavit će kao vlastitu pobjedu. I politički gledano, teško ih je spriječiti u tome. Godinama su Šmita predstavljali kao nelegalnog turistu, “njemačkog građanina” i lažnog visokog predstavnika, a sada upravo taj čovjek odlazi nakon višegodišnjeg sukoba s Republikom Srpskom. Bez obzira na to što je Dodik u praksi ipak provodio Šmitove odluke, politički narativ je već izgrađen: Šmit odlazi, Dodik ostaje.
Ali tu počinje novi paradoks.
Ako novi visoki predstavnik ponovo bude imenovan odlukom PIC-a, bez potvrde Vijeća sigurnosti UN-a, Dodik će se suočiti s vlastitim narativom. Ili će nastaviti osporavati legalitet OHR-a i ući u novi sukob sa Zapadom, ili će praktično priznati da problem nikada nije bio procedura imenovanja, nego politički sukob sa Šmitom lično i američkom administracijom koja je stajala iza njega.
Istovremeno, odlazak Šmita mogao bi označiti i ozbiljno, dugoročno slabljenje njemačkog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Već same informacije da se razmatraju italijanski kandidati uz podršku SAD-a pokazuju da se unutar zapadnog bloka preslaguju odnosi moći. Njemačka je godinama pokušavala igrati vodeću ulogu u BiH, ali bez ozbiljne geopolitičke snage i bez jedinstva sa SAD-om njen utjecaj bi ostao krajnje ograničen.
Najveći problem Šmitovog mandata nije čak ni to što je donosio kontroverzne odluke, nego što je dodatno cementirao političku kulturu u kojoj domaći politički procesi više zavise od ambasada nego od institucija, a odluke koje je donosio više ostavljaju utisak kreiranja privremenog haosa nego trajnog rješenja.
Kontroverzne odluke
Izmjene Izbornog zakona i Ustava na dan izbora 2022. pogodovale su HDZ-u, oskrnavile demokratski proces i izazvale veliko bošnjačko nezadovoljstvo, ali nisu otupile hrvatske zahtjeve za izmjenama Izbornog zakona niti promijenile odnose s HDZ-om. Suspendovanje Ustava FBiH kako bi se formirala Vlada FBiH sastavljena od Trojke i HDZ-a poslalo je ružnu poruku izigravanja bh. zakona i propisa te aktuelnu vlast trajno obilježilo kao nametnutu, mimo zvaničnih procedura. Presuda možda jeste uklonila Milorada Dodika s formalnih funkcija, ali nije bitno smanjila njegovu moć, s obzirom na to da on i dalje kao neformalni šef SNSD-a nastavlja upravljati procesima i susretati se sa svjetskim zvaničnicima.
Zato njegov odlazak nije kraj jedne ere stabilnosti, nego produbljivanje haosa u kojem BiH dočekuje novi period neizvjesnosti.
Grom iz vedra neba možda nije sama Šmitova ostavka. Grom je spoznaja da iza cijelog sistema, kada se politička svjetla ugase, možda nikada nije ni stajala ozbiljna strategija – nego samo trenutni interes velikih sila.
DnevniAvaz/ASinfo
