Tmurni proljetni dani idealni su da čovjek kvalitetno odspava ili gleda TV. Meni je žao subotu potrošiti na to, jer me moj najbolji prijatelj Valter naučio da ležanja i praznog hoda nema. Treba se kretati, pa ću tako i učiniti, budući da mog prijatelja danima nema, jer je na svom putovanju po Americi, napravit ću jedan izlet potpuno sam. Odlučio sam da snimim jednog posebnog Fiću, jednog brzog Fiću, koji svojim izgledom jasno otkriva da je različit od svih drugih Fića a posebno od onoga najstarijeg u BIH koji nas je na neki način proslavio. Zašto sam još u djetinstvu zavolio taj simpatični autić, od koga su se mnogi grozili i danas groze zaista ne znam. Fićo kakvog poznajemo zapravo je licenca Fiata 600D, koji se proizvodio od 1955.-1969. godine. Zastava je otkupila licencu još 1955. godine, pa je Fićo u početku proizvodnje bio savremen automobil, koji je sa svim svojim manama i vrlinama postao naš „narodni auto“. Neki auto je to morao biti, negdje je to bila Folcika. Fabrika Seat je proizvodila svoju varijantu Seat 600 od 1957.-1973. godine (pa čak i sa 4 vrata), zatim se proizvodio u Argentini, Kolumbiji, Austriji, pa čak i u Njemačkoj fabrici NSU! Fićo je dakle bio prihvatljiv i prihvaćen diljem svijeta. Pretpostavka je da ih je proizvedeno 2.695.197 komada u svim verzijama, od čega u periodu od 18.10.1955. do 18.11.1985. godine kao Zastava 600, Zastava 750 i Zastava 850 proizvedeno 923.487 komada! U nekim godinama bio je omražen i vrlo često predmet ismijavanja i omalovažavanja što ovaj automobil zaista ne zaslužuje. Često pomenem pjesmu koju sam nekada pročitao u magazinu BH Dani, a istu je zapisao niko drugi do Nisvet Džanko u svojoj reportaži o pijaci Virdžinija – Memići, u dijelu teksta gdje opisuje drvene kafane u kojima se druže ljudi ispijajući ljuta pića i slušajući izvorni melos, Džanko ističe dvije pjesme: „kad pjevaju garavi mladići iz rudnika Kreka-Banovići“, zatim onu koja je meni tako posebna ali nikada nisam čuo da je taj tekst iko snimio, a glasi: „Vozi mala Forda karavana, ja u Fići ne mogu je stići.“, naravno prije svega ovdje se misli na socijalne razlike, a što se stizanja tiče postoje Fiće poput ovog koji će stići sve one koje voze aute sa V6 motorima, ali socijalna razlika sigurno će idalje postojati, tako da nikave koristi od stizanja. Danas je svaki Fićo jako skupocjen i tražen. A posebno su vrijedni modeli poput ovog, koji je u neku ruku replika prvobitnog Abartha 850 TC, onaj koji nije imao proširene blatobrane i karakterističan branik. Fićo kojeg vozim proizveden je 1985. godine kao Zastava 850, dakle na samom kraju proizvodnje, ali su čarobne ruke majstora Nedima od ovog motora napravile čistu poeziju, pa je to zapravo automobil poput onih koje sam nekada gledao na utrkama, iz 850ccm izvlači 80-90KS , a teži oko 600kg, nešto tako zabavno je voziti. Pošto je južna pista nekadašnjeg vojnog aerodroma Tuzla, danas poznata kao pista Ciljuge, dovoljno sigurna za zabavnu vožnju otišao sam baš tu, da napravim par dobrih startova, a Fićo je uvijek imao dobar odziv na gas i ubrzavao jednako u 3. ili 4. brzini, vrlo brzo kazalja na mjeraču brzine bi se našla na maksimalnih 120km/h, a auto je idalje ubrzavao… Napravio sam par krugova i na karting stazi našeg karting kluba, budući da ovako nizak i malen automobil dobro može podnijeti širinu i uglove staze koja je stvorena baš za karting i jedna je od najboljih u regiji. Tu na pisti sreo sam i svima dobro poznatog Mevludina Selimovića zvanog Tito u JNA uniformi koji je sakupljao stare grane i panjeve za zimu kako reče, ali zima je tek prošla rekoh mu, a on dodade da je vrijeme da se već sada počne spremati za narednu. U JNA uniformi Tito se baš uklopio uz Fiću, te ga u šali upitah ako opet dođe na vlast hoćemo li svi voziti Fiće, on reče da hoćemo. Baš bi bilo divno kupiti novog Fiću, pomislim, i ne znam iz kojeg razloga se ne proizvode jednostavni klasični automobili, pa ko voli neka izvoli. Dajem gas i izlazim na javnu cestu, gdje pojedini kada vide nabrijanog Fiću misle da se ja želim utrkivati sa njima po putu koji je valovit i pun udarnih rupa, ja samo vozim malo brže jer ne mogu da odolim tom motoru koji se tako veselo vrti. Dakle, ne utrkujem se, uživam, i pustim ih da pretiču, i da nekome negdje i pričaju kako su se utrkivali sa mnom i eto pobijedili. Svako ima svoje radosti. O automobilima znam skoro sve,posebice sam svjestan snage i ubrzanja onoga kojeg vozim, sretan sam dok ga vozim, a sretni ljudi nikome ništa ne dokazuju. Put preko Topličkog polja bi bio idealan za neki reli, da po njemu nije toliko udarnih rupa, koje su opasne za moj karter koji je baš sa slavnog Abartha i svega nekih 6cm od tla. Odlučio sam provozati se do Kalesije, i to baš dionicom preko Repuha i Gojčina, nadajući se da je put bolji i sa manje saobraćaja. No na jedno nisam računao, a to je proljetna sjetva, pa su traktori na asfalt iznijeli mnogo blata, a to može biti jako opasno poput snijega ili leda čega mnogi nisu svjesni. Ako naletite na takvo blato savjetujem bez naglih pokreta i kočenja. Blata je bilo toliko puno da ga je teško i zaobići, pa sam vozio pažljivo. U Gračanici prolazim pored Jašarevića vodenice koju sam snimao dan ranije, zadivila me njena arhaična ljepota, a pogotovo što vlasnici besplatno melju kukuruz ili pšenicu, svima bez obzira ko su i odakle su. Rado bih uz tu vodenicu fotkao Fiću ali do nje je prepreka jedan dubok kanal, Mekan Jašarević mi reče da će staviti fosne ako treba, ali nije mi bilo do takve avanture, možda s nekim drugim Fićom i probam, sa ovim ne. Ubrzo skrećem prema Repuhu i kraojolik je idiličan, nakićen zelenilom i beharom, a to su čari u kojima volim uživati, oldtimeri i priroda. Idealan spoj. Ljudi koje srećem su oduševljeni, mašu mi s osmijehom, ja na to uzvratim sirenom ili pak stisnem gas što posebice veseli djecu. Fićo se spretno snalazi po valovitom putu, pomalo skakuće, ali samo pazim da nas ne iznenadi neka rupa dok kroz idličan krajolik stižemo u centar Gojčina, a nešto kasnije vidim i Vis gdje sam se prije 4 mjeseca u društvu mog najboljeg druga popeo Fićom iz 1961. godine. Ubrzo se ukazala i bistra Spreča , pa to koristim da snimim par kadrova , a onda idem u centar Kalesije gdje je Fićo opet u centru pažnje, posebno mu se dive oni koji voze skupocjene automobile stranih registracija. I ja imam jednu zanimljivu registraciju koju zbog zakonskih propisa ne smijem staviti, jer je korištenje bilo kakve tablice osim one koja je upisana u saobraćajnu krivično djelo, u pitanju je stara zvornička registracija sa petokrakom koja čuva uspomenu na jednog Fiću i jednog čovjeka kojih na ovom svijetu nema. Kratko se zadržavam, dajem gas i preko Prnjavora, Miljanovaca, Sarača i Rainaca stižem u Tojšiće, gdje me čeka čovjek koji me nekada uveseljavao vožnjom u bijelom Mercedesu 300D W123 kada god bi stigao iz Njemačke. Odlučio sam da danas provozam ja njega, što mu se baš svidjelo, moj tetak Akif nije skrivao oduševljenje ovim super Fićom. I njemu su se vratila divna sjećanja na ovaj autić. Nakon porodičnog druženja Fićo je opet u četvrtoj brzini sad juri istočnom pistom koja se koristi za javni saobraćaj, a neki bi opet da dokažu kako je njihov Golf brži od Fiće, budući da imam konstantan strah od brojnih radara koji nas vrebaju , ne utrkujem se, pa neka je brži ko god želi, ja za adrenalin koristim zatvorenu pistu. Vraćamo se u Živinice, zapaženi zujimo kroz grad Fićo i ja kao najbolji drugovi sretni što je naša vožnja prošla bez ikakvih problema, eto to je čar svega toga, da se sretni i ispravni vratite u garažu. Da se duša napuni radošću, da u ušima svira ta savršena muzika malenog motora koji se vrti na 8000 obrtaja. Da izmamite osmijeh, da oživite uspomene, to je naša misija. Uspjeli smo i ovoga puta. Emir Nišić
Video link: https://youtu.be/nRR-bDFoCng
